Rano su umirali hrvatski jaki umovi, nesretan je bio njihov život, krvav i proklet. U niz tih nesretnih hrvatskih pjesnika ide i naš Janko. A bio je on nemirna narav, u njemu je vrela krv nomada, pustolova, bohema. Zahuktan život žedno je pio, razbuktao se i anonimno završio kao nepoznat stranac u sunčanoj Španjolskoj. Anarhički pjeva, pršte snažni stihovi: Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša; rana je bila smrt ko prerane moje strasti. tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša. U dvadeset i četiri godine života stvorio je toliko, da bi dosta bilo i za ovaj tužni jubilej njegova rođenja: da je doživio ove godine. Da, već je tome 31 godina, što je Janko tužno i neznano izdahnuo u nekoj barcelonskoj bolnici. Nije bilo književne vrsti, da se u njoj nije Kamov ogledao: »Roman, novela, drama; — lakrdija, tragedija, aktovka; — sonet, tercina, madrigal; — feljton, esej, kritika! — znanost, literatura, umjetnost.« Slutio je ranu smrt, — da, onu hrvatsku književničku smrt. »Umrijet ću mlad — moram!«, i uhvatio se rada, grozničavo je stvarao — možda sluteći rani svršetak. Po naravi nepopustljiv i ponosan. Radi toga bio je otjeran sa sušačke gimnazije. Nije primao milosti i poklonjeni prvi red odbi taj ponosni, nesagibljivi mladić, ta divna snaga i neshvaćen duh. Bio je osuđen zbog sukoba s oružnikom braneći neku djevojku. »I u zatvoru je to fino, gospodsko, uglađeno, bogataško dijete, upoznalo po prvi put bijedu i prostotu. Naučio se tamo na preferans, vino i — proste izraze«. (M. R.) — U zatvoru oboli od sušice, bolesna srca i bolesnih živaca bježi, da se spasi. Luta po Italiji, odlazi u Španjolsku i umire u bolnici daleko od drugova, napušten, bez ičije pripomoći u zapuštenoj bolnici u 24-oj godini nesređene mladosti. »Otišao je u Španjolsku da kuburi s nešto novaca u džepu. Otišao je nezadovoljan s našom sredinom, s našim prilikama, gdje se malo može i vidjeti, i naučiti«: — piše jedan Jankov prijatelj. Rušeći sve — tražio je slobodu, a to ga je traženje uništilo. Taj rastrojeni mladi život, taj pjesnik psovača, ta velika mladenačka duša, uzmućena, razrovana tiho zgasnu, on — koji se rugao svemu konvencionalnom, ukočenom i ustajalom. Nitko u hrvatskoj poeziji nije stvorio tako veličajnih širokih ustalasanih stihova, kao što ih je ispjevala ova divlja mladost, ova snažna fantazija, ovaj slomljeni sanjar i lutalica. Kao bujica su snažni ovi stihovi i duboko prodiru u dno našega bića. Ori krik, grme riječi, razdiru grudi: Tu ćemo umrijeti, Kitty, i nemoćne su noge moje; nema izlaza iz ledene šume i nemaputeva u tmini; sve je pokrito i nestalo tragova naših; klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju; propast ćemo, Kitty, — pohotne su ralje smrti. Divlja životna snaga i žeđa ljepote, ljubavi i užitka; dršće čitavo biće od čežnje i razbuktale vatre, neodoljiv je žar ljubavi njegove: Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja; sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane; dršće ti duša i grozna je melodija njezina; mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja; kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg. Gluha si za riječi moje i nijema ja strast tvoja; gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih? A onda poslije svega toga smirenost, blagost, bjelina, veselje i vedrina: Doći će mlađani bog i velik će biti njegov triumf; klicat ćeš, turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav: ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko, ko tople usne moje, što pjevaju pjesmu suncu. Doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza. Prolazio je kroz blato, a duša ostade čista. Neokaljani pjesnik, rano klonula energija, željna ljepote i čistoće u gadnom životu. Kroz mračnu tegobu provlače se sunčane sjajne niti i razbijaju učmalu tamu i razvedravaju je: Nešto se smješka kroz blijede boje i kalni drum i zaspalo selo ... O, to su one .. utvare moje i sve je glatko, čisto i bijelo. Pa njegove refleksije o suncu, nježne, bijele, svijetle, snježne ispunjaju bjelinom rastrzane duše; ljupki su njegovi koraci ko poljupci proljetnog jutra; toplo je njegovo čuvstvo ko ljetno podne na žalu morskom; mekane su ruke njegove ko dijete i milovanja su ko suza sućuti; šapat je njegov tih ko miris, miris je njegova riječ. Pjesnik svojom intuicijom i nadnaravnim sposobnostima, vidovitošću osjeća, sluti, očekuje događaje, koji moraju doći. I on je slutio svoju ranu smrt, osjećao je strah, da ga ne će možda zaboraviti. Hoće li tko pisati studije vrhu mene i vrhu moje zalutale duše? A dobri prijatelj mladih — Gustav Matoš lijepo je pisao o mladom literatu: Poginuo je, jer je i on patio od iluzije da može u inozemstvu živjeti kao hrvatski novinar i književnik. ponavljamo duboko potreseni gorkim Jankovim uzdahom, velebnim stihovima: Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša; rana je bila smrt ko prerane moje strasti. I osjećamo iskrenu potištenost.