Tri desetljeća poslije Vrazova »Kola« podpunije vakuum u hrvatskoj književnoj kritici. Tu i tamo nalaze se porazbacane rečenice u recenzijama, koje sadržavaju stanovite kulture i pravilnoga tumačenja književnih tekstova. Nimbus, oduševljenja nad svime, što je napisano na hrvatskom jeziku, ostao je dugo u našem shvaćanju književnosti. Tako je javnost navikla, da čita pohvale o beznačajnim piscima, pa nije dala, da joj se dira u ukus. Javno mišljenje nije bilo pristupno nikakovim razlozima, jer živi od predrasuda. Značajna je Voberova kritika te sveopće pojave: »Čudno, što kod Hrvata ne može nitko nikomu ništa prigovoriti, da se smjesta ne traže tim prigovorom tajni njeki i drugi motivi«. Sva sreća da je urednik časopisa »Vienca« bio ugledni književnik August Šenoa, koji je odlučno istupio protiv nepismenosti, diletantizma, neukusa i sputanosti — tih najgorih zapreka slobode književno-kulturnoga djelovanja: Mnogi se tuže, da im ne tiskam pjesme. Mogao bi im se strašno osvetiti t. j. njihove pjesme tiskati, nu nisam voljan smanjiti takovom vratolomnom osvetom broj svojih pretplatnika. Štogod valja, prima se ma od gimnazijalca, štogod ne valja, ne prima se, ma od koga bilo. Vrijeme je prošlo, kad je svaki nezreli plod imao slobodan ulaz u naše listove samo zato, jer je hrvatski bio. Loši pisci izmišljali su, da je Šenoa protiv mladih talenata, da je uveo diktaturu u književnosti bojeći se sposobnih, mladih književnika. Međutim Šenoa je do smrti provodio kitičko-književna načela podižući u čitalačke publike smisao za književnost odgajajući je za neki umjetnički ukus. Svojim književnim kriterijem Šenoa je stvorio hrvatsku čitalačku publiku, koju je osposobio da bar donekle osjeti, u čemu leži umjetnička kakvoća književnih djela. Osposobio je »Vienac« da živi od svojih predplata. Veliki prosperitet toga časopisa dokazuje, kako je publika sa zanimanjem pratila književnost, da tako uređivani »Vienac« nije bio općinstvu po volji, ono bi ga odklonilo. Poslije Vraza bio je Šenoa onaj, koji se sukobio s diletantizmom braneći interese prave književnosti; nastojao je oko toga, da se književnički posao ne profanira. Začuđuju Šenoini pogledi na umjetnost, mnoge njegove misli i danas su aktuelne, jer ih je izrekao umjetnik, koji je intenzivno osjećao potrebe svoga naroda i zadatak narodnih književnika: Domovinu svoju ljubiti, cijeniti njezinu ljepotu dužnost je svakoga Hrvata, al nije dužnost svakoga rodoljuba pjevati pjesme. (»Vienac« 1874., br. 15, 240.). U umjetnosti može se samo kazat: »Djelo valja ili ne valja« osobito kad se radi o tom, da se koj pjesmotvor ima tiskati. Kada tražite naputka od nas, ne očekujte od nas blag već pravedan sud. (Ibid. br. 12., 192.). Iskrena riječ — gorak lijek, lažna riječ — sladak otrov. Pjesnik ne može istinom nikad uvrijeđen biti, jer je vijesnik istine. (»Vienac« 1875., br. 22., 362.). Šenoa je iskreno ljubio seljački svijet nastojeći uputiti mlađe pisce putem realističkoga stvaranja, on je ironizirao nemoćnu, bezsadržajnu Ijubavnu poeziju: Dubrovčani Menčetlć, Držić, Lučić, Ranjina i dr. izbacili su već toliko ljubavnih strelica, da je hrvatskomu Kupidu tul (tobolac op. V. J.) svakako prazan, te se drugog oružja latiti mora. (»Vienac«1875., br. 7. 112.). Isto tako osuđivao je žalopojke i besmislene eleglje, koje su bile tako daleko od stvarnoga stanja: — Ovo je g. 1875. već šesta pjesma o grobu koju dobismo. MI ne ljubimo »pompe funebre«. Budimo živi. Motivi Šenoina »Baruna Ivice« bili su uzeti iz seljačkoga života. Šenoa nije kabinetski pisac, koji stvara neke bolesne likove, utvare, karikature; prije naših realista, njegova metoda stvaranja je realistička, svojim novelama postavlja uzor novoga gledanja dajući stvarne upute, jer je djelom živi primjer: — »Ivica« je uvršten u »Vienac«, ne bi li gospoda bar časak razmišljala o nevolji našega puka, puk znade za svoje rane, al gospodi, tim liječnikom puka, valja kadšto pokazat pravu diagnozu bolesti. Mnogo je teškoća podnio Šenoa i kao zagrebački senator, i kao književnik, i kao »Vienčev« urednik. Taj noćni rad slabio je njegov organizam, ali on je sve do rane smrti ostao jednako savjestan i mladenački zanesen za književno stvaranje. Dobivamo dosta razna gradiva i ne žalimo truda sve to i svijesno pročitati, da nam se ne rekne, da smo pristrani i da radimo zatamanit mlade talente. Mi dapače željno vrebamo za svakim perom, kojim bi se naša knjiga danas sutra prodičiti mogla. Među mladim početnicima malo je istinskih talenata, a mnogo onakovih, koji pišu iz sujete ili pomodnosti. Šenoa je dobro znao razlučiti darovitog mladića od diletanta. Veoma su značajni njegovi savjeti i primjedbe: Misli, misli treba! Fraza imamo i onako obilje! Vi ste jošte mlad, pa pjevate o propaloj sreći, o sretnih danih, o sjeti, tuzi i t. d. Nemojte tako. Vi ste mladi, vi ste sada najsretniji, o tom uvjerit ćete se kasnije. Vi, dragi gospodine, kraj sve dobre volje nijeste pjesnikom, Vaše pismo je vrlo razborito, vaši stihovi vrlo loši. Griješili bismo, da vas svrnemo s pravoga puta, da vam ne rekosmo čistu istinu, zato vam velimo: Okante se za vremena pjesme, ne gubite vremena gradeći stihove. Bardu pravaštva, starčevićanskom pjesniku Augustu Harambašiću poručuje Šenoa otkrivši u njemu talenat: Mladi ste, početnik ste, ali ima u Vas, kako mi se čini, ono iskre, od koja mogu po vremenu postati pjesme i dobre pjesme. To si rekoh, kad pročitah ono čisalce pjesama, koje mi poslaste. Poveselio sam se, da sam opet našao stihova, kojih čovjek čitati može, a da se ne razsrdi. Na podmukle i zlobne napadaje ličnih neprijatelja Šenoa je odgovorio odvažno, umno i vedro: Jadnici, ne znate lil, da u nas treba sva na široko tumačiti, što je drugim narodom jasno; da se u nas pisci na prste izbrojiti mogu; da se devet desetina onog, što dobiva, redakcija, u koš baciti mora; da »Vienac« ide polagano, al sigurno, da mu je sveta dužnost, odvažno odbiti sve djetinje pokuse i sklonost mladića, neka se okani onog, za što ne ima sposobnosti. Šenoa je i kao kritik i kao urednik velik i značajan.