Ličnost Ademage Mešića ide u red najistaknutijih Hrvata muslimana, koji su svojim kulturno-političkim radom mnogo pridonijeli za »hrvatsko nacionalno osvjećenje bh. muško nacionalno osvjećenje bh. muslimana«. Poznat je kao mecena, koji je na svoj trošak izdavao kroz jednu godinu književni muslimanski časopis »BEHAR«. Napisao je značajnu povjesnu studiju o Omer-paši Latasu. Mnogo je učinio na kulturnom i gospodarskom podizanju Hrvata muslimana širom Bosne i Hercegovine, podupirući narodne čitaonice, kulturna društva kao i privredna poduzeća, štedionice i slično. Romantičnoj igri Doglavnika A. Mešića iskazana je sa strane sarajevskog državnog kazališta naročita počast, što je s njome započeto novo kazališno godište. Time je jasno istaknuto, da se sarajevsko državno kazalište nalazi na novom putu i da želi davati onakova djela, koja narod traži i koja će izvršivati značajan kulturno-nacionalni utjecaj na općinstvo. Pred potpuno rasprodanom kućom digao se u subotu na večer po prvi puta zastor nad Mešićevom igrom. Koliko je to djelo blizo osjećanju sarajevskog općinstva, vidjelo se po oduševljenju, spontanom odobravanju i budnoj pažnji, kojom je pratila čitavu izvedbu. I ovom prilikom pokazalo se, kako romantika svojim zanosom i snažnim ljubavnim scenama impresivno djeluje na općinstvo. Iako je romantika po općem mišljenju daleko od stvarnosti svakidašnjega života, ipak dubljina jakih osjećaja uspjeva još uvijek oduševiti gledaoca i potresti njegovu dušu. I u naše dinamično vrijeme akordi tragične ljubavi dvoje nesretnih zaljubljenih uzbuđuju gledaoca, jer ljubav uvijek ostaje izvor snažnih, umjetničkih inspiracija. U Mešićevoj romantičnoj igri obnavlja se neizvjesna i teška sudbina dvoje zaljubljenih Ismeta i Almase: njihova ljubav jača je od svih zapreka i konačno pobjeđuje. A da su uspjeli u ogorčenoj borbi za svoju sreću imaju zahvaliti slučajnim događajima, koji su im olakšali patnje i sve neprilike okrenuli u sreću. Siromašnom Ismetu umrli su roditelji. Doveden je iz Bosne u Carigrad kao mnoga djeca, a brigu oko njegova odgoja preuzeo je ugledni vezir. Ismet je darovit i dobar mladić, svršava visoke škole, čeka ga lijepa budućnost i visok položaj ali na nesreću zaljubi se u Almasu, vezirovu jedinicu. Kako je veziru umro sin, pomišlja da posini Ismeta, jer bi tako uščuvao od izumrća svoju slavnu lozu i ugledno ime. Stari vezir brižno čuva svoje dijete. Daleko je od pomisli, da bi se Ismet taj rob, kako ga je on smatrao usudio približiti njegovoj Almasi. Ali se događaji razvijaju naročitim putem. Oko Ismeta stvaraju se sve teže intrige. Uhodi ga vezirov sluga Sadik, koji sve otkriva veziru. Vezir je odlučio ukloniti Ismeta. Sadik će za novac sve učiniti. Ismet je prisiljen pobjeći, ali se još uvijek sastaje s Almasom u njezinu đulistanu. Sadik je u blizini i u zgodnom momentu odapne pušku na Ismeta. Na sreću Ismet nije ubijen, dapače on nije ni ranjen. Almasa proživljuje časove teške sumnje i očaja, vjerujući, da je Ismet ubijen. Pati od proviđenja. Liječnik Hasan vrlo je zabrinut za nju. Savjetuje vezira da popusti u svojoj odlučnosti: Almasu bi spasila jedino ljubavna sreća s Ismetom. Ismeta štiti vezirov rođak, ugledni dostojanstvenik i Galib, upravitelj vezirovih dobara. Kao »deus ех machina« u teškoj situaciji dolazi da rasplete dramski čvor stari Dervišbeg Sokolović, Ismetov djed; on putuje po svijetu i traži izgubljenoga unuka, kojega je oteo neki paša i odveo u Carigrad. Galib i carević doznaju za Derviš begov dolazak, te jasno uviđaju, da je Ismet potomak ugledne porodice. Taj slučaj ublažit će vezirovu taštinu, jer nije htio dati svoje jedinice bivšem »robu« t.j. Ismetu. Poslije međusobnoga objašnjenja pristaje vesir na nagovor svojih prijatelja, pogotovo, kada je Ismet imenovan pašom. Više nema zapreka. Igra svršava s općim veseljem. Plemeniti Ismet oprašta Sadiku sve zlo, što mu je učinio. Naslovne uloge Ismeta i Almase odigrali su g. Ante Franjković (koji se prvi put javlja u većoj ulozi) i gđa Nevenka Veselinović. U glavnom, oni su se trudili, da ostaju u okviru romantičnosti. Mešićeve drame. Ipak Ismetov lik (naročito u prvim slikama) djelovao je nešto pretjerano i patetički baš zbog prevelikog sanjarenja, pa je bio odviše nježan. No treba istaknuti njegov mladenački zanos, s kojim se uživio u svoju ulogu. Almasa gđe Veselinović bila je prirodnija. Uza sve to ostvarene su skladne figure zaljubljenoga para. Gđa Veselinović je vrlo uvjerljivo doživjela bol nesretne Almase, koja je vjerovala, da je Ismet poginuo. Uz protagoniste naročito odskače dostojanstven vezirov lik. G. Jozo Bakotić bio je na visini kroz čitavu radnju. Nastup njegova vezira je impozantan i duboko je impresionirao gledaoce. Strog izražaj lica, kretnje, poza, govor djelovao je snažno i isticala vezirovu strogost i krutost. Na mahove taj ponosni i kruti vezir bio je i zabrinuti otac, koji je svoje dijete ljubio. Jednako dobro iznesen je i Galib ef. g. Esada Kazazovića. Dostojanstven, topao, obzirom i naročito je djelovao kao kontrast krutom veziru dobrodušnošću i ličkom toplinom. No Galibova maska odavala je čovjeka razmjerno mladoga, dok prema tekstu i ulozi treba predstaviti prilično stara čovjeka. G. Nikola Hajdušković kao stari Dervišbeg Sokolović i u onim kratkim scenama, što se pojavio, pokazao je mnogo uživljavanja. U blagom izražaju staračkoga lica, u drhtavu glasu, u sporim kretnjama u svemu se osjećala zaista staračka nemoć. Sadik, pijani vezirov sluga u interpretaciji g. Safveta Pašalića je originalno dana komična figura, koja je svojom duhovitošću razvedrivala i najteže momente dramske radnje. Naročito njemu općinstvo je spontano odobravalo. Svoga Sadika g. Pašalić je oživio te stvorio novu karakternu ličnost u svojoj galeriji. Zivojevićev Carević možda je i odveć ležerno dan. Ostavljao je dojam nestašnoga mladića, koji shvaća i ozbiljne događaje prilično olako. Carevićev razgovor s vezirom (u prisustvsu kućnoga liječnika) djelovao je prilično jednolično bez ikakve uvjerljivosti kao kakav dosadan govor, koji treba što brže svršiti. Baščovan Rasim g. Avde Džinovića bio je zaista brižan i sređen, gospodar, ali je ostao uvjerljiv unatoč znatno istaknutom moraliziranju. Sudjelovali su još: gđa Alinka Delić kao Almasina djevojka Safija, g. Luka Delić kao vezirov kućni liječnik Hasan i g. Blažo Nikolić kao vezirov sluga Halil. U dvije slike nastupile su robinjice svojim plesom i pjevanjem. Osobito treba istaknuti, da je predstava tekla bez ikakva zastoja, iako je bilo 12 slika (s manjim promjenama scenarija). U čitavoj izvedbi osjećala se skupnost i povezanost igre. Gluma je bila solidno izrađena. Vidjela se savjesna uvježbanost. Izgovor je bio jasan, a treba pohvaliti pravilan akcenat i lijep narodni jezik. Između nekih prizora umetnut je glazbeni intermezzo, koji je isticao karakteristiku slijedeće dramske scene. Prilikom daljih izvedaba bilo bi potrebno, da redatelj retušira izvjesne momente, naročito scenu, kada Sadik puca: ovaj put je odveć prerano odapeo pušku, pa čitava scena nije pobudila poželjan efekt. Dramski bi bilo bolje, kada se ta scena uopće no bi na sceni odigravala, nego da je donešena u radnju kao odigrani događaj, koji reportira druga osoba. Hapy-endski završetak zborno pjevanje istaklo je do neuvjerljivosti,pa bi čitavo završno pjevanje u buduće moglo i izostati. Još jedna primjedba: Za vrijeme izvedbe glazbene pratnje općinstvo nije posvećivalo potrebne pažnje, pa se na mahove glazba nije ni čula. U nekim napetim momentima ne bi se općinstvo trebalo smijati, jer to narušava ozbiljnost dojmova, što ih pobuđuje tragična radnja.