Mnogo je puta naglašeno kako je Ustaški pokret u prvom redu pokret MLADOSTI. Uzrok tome leži u naravi same stvari, jer se samo mlade, životom nepokvarene i čiste duše mogu tako nesebično založiti za ideale, usidrene u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti. Dionica mladosti svakako je najjača u temeljima Hrvatske i to njoj može služiti na čast i ponos! Tim većom postaje njezina zasluga, kada znademo, da ustaški pokret nije stvar ZA ČIJI BI PRISTANAK BILA DOSTATNA OKOLNOST MLADOSTI, JER JE BILO MNOGO I MNOGO MLADIH, KOJI SE USTAŠKOM POZIVU NISU ODAZVALI. Bilo je, dakle, u redovima ustaške mladeži nešto još više od same mladosti: BILO JE LJUBAVI, IDEALA I SPREME NA ŽRTVU, BILO JE NAMJERNO I SVIJESNO IZABRANOG PUTA, A TO JE BAŠ ONO, ŠTO ČINI ZASLUGU NARAŠTAJA, O KOJEMU JE RIJEČ, jer kad bi se već samom okolnošću, što je netko mlad, bilo postajalo ustašom, to ne bi bila nikakova zasluga. Nismo zaslužni samo zato, što smo mladi, niti krivi, ako smo stari! Toliko je bilo potrebno usput napomenuti o tome, u čemu leži zasluga našeg mlađeg naraštaja, jer se s mnogih strana pokušava omalovažiti ova zaslug, opaskom: VI STE BILI MLADI, PA NISTE NI IMALI PRIGODE POGRIJEŠITI! Potrebno je bilo, velimo, gornje spomenuti, jer kad odgovorimo: I drugi su bili mladi, pa su ipak pogriješili, onda, prigovor odpada. Nego za volju istine treba naglasiti, DA NISU NI SVI STARI BILI OTIŠLI KRIVIM PUTEM, NEGO DA SU I MNOGI OD NJIH PREDANO S MLAĐIMA SURAĐIVALI KOD STVARI, KOJE SU IM JEDNAKO LEŽALE NA SRCU. Mislimo u prvom redu na onu staru PRAVAŠKU I STARČEVIĆANSKU »Gardu«, koja je ostala nepokolebiva u svojim načelima i vjerna idealima svoga neumrlog učitelja. Ova generacija bila je već 1918. odgojena, izgrađena i hrvatski cementirana, pa joj je odmah bilo jasno, što ta godina znači i kamo se ide, a nije kao mi mlađi, tek trebala čekati i pokušati, pa da progleda i uvjeri se, na čemu je. Nije ona stoga ni časa pristala uz »novo«, nego je to uvijek s teškim bolom u duši susretala, pa i na svakom koraku »bojkotirala«. Ove kičme i stare korenike mnogo su propatile zbog svoje nepomirljivosti, a mnoge bijele kose i mizerne mirovine, pa zatim zapostavljanja, uništene egzistencije, otpuštanja, premještenja, dugovi i mjenice — mogli bi o tome čitave dane pripovijedati. Kako ono za mlađe, tako i za ovo starije pokoljenje mora se kazati: Njihova zasluga leži u tome, što su bili idealni, rodoljubni i pošteni, a ne u tome, što su bili stari i hrvatski odgojeni, jer mnogi i mnogi njihovi vršnjaci, u istim prilikama rođeni i odgojeni, krenuše drugim, krivim puevima. Ove naše dične i poštene starine, »krive«, što se ne mogoše nikako snaći ni prilagoditi vremenu, dali su u svemu ruku mlađemu naraštaju i na svoj način pomogli ostvarenju, mladima i starijima zajedničkih snova. Oni nisu doduše kao mladi davali pokretu žar, zanos i polet, ali su SAVJETOM, POUKOM I SAMOM SVOJOM PRISUTNOŠĆU DOLAZILI KAO MORALNA POTPORA I POMOĆ. Već sama okolnost, da je i sijeda glava uz nas, ulijevala je odvažnost, A KAZIVANJE NAŠIH STARIJIH O PROŠLOSTI, KAO I ČINJENICA, DA JE I PRED TAKO MNOGO GODINA BILO IDEALA SLIČNIH DANAŠNJIMA — SLUŽILO JE TO ZA ODVAŽNOST I JAČANJE, JER JE DOKAZIVALO, DA ONO, ŠTO SE TRAŽI, NIJE SAMO SAN LUDE I VRUĆE MLADOSTI. Konačno, kad je riječ o starijima, NE SMIJE SE NI ZABORAVITI, DA JE l MLADOST OD NJE ODGOJENA I NAUČENA, DA SU I MNOGI NAŠI OMLADINCI BAŠ U SVOJIM KUĆAMA DOBILI ČISTI HRVATSKI ODGOJ I DA SU MNOGI OČEVI I MNOGE MAJKE DRAGOVOLJNO PUŠTALE SVOJU DJECU U BORBU, POTPOMAŽUĆI IH NA RAZLIČITE NAČINE! Da se sve stvari stave na svoje pravo mjesto, mislimo, da je potrebno gornje naglasiti i priznati, kako je baš suradnjom ovih dvaju čistih hrvatskih pokoljenja došlo do ostvarenja naših narodnih ideala. U svakome pogledu, svakome treba dati svoje! Ne smijemo nikada zaboraviti na one prve dane našeg Uskrsnuća. Ulicama je prolazila vesela mladost s poklicima i čvrstim koracima, a na pločnicima KLIZALE SU SE SUZE NIZ MNOGA NABORANA LICA. To su bile suze starih, poštenih i idealnih rodoljuba, koji su mnogo pridonijeli našim danima, ali oni to ništa na žale, jer ovo bijaše — NJIHOV SAN. Oni poput starca Šimuna iz sv. Pisma ovih dana šapću: »Sad odpusti slugu svoga, Gospodine, jer. konačno vidješe oči moje...«