Književno-kulturni rad je usko povezan s političkom borbom, naročito naši hrvatski književnici i publicisti imali su veliko i presudno značenje u prošlosti našega naroda, jer su bili vijesnici slobode i buditelji narodne svijesti. Njihov predani rad nije im donio zasluženo priznanje, ali njihovim radom, njihovim uspjesima koristimo se svi mi: oni su bili pioniri, krčitelji novih puteva, narodni predvodnici, predkazivači boljih, sretnijih vremena. Jedino, što im možemo dati, to je, da upoznamo njihovo djelovanje, da se katkada sjetimo tih zanesenih pregalaca, tih oduševljenih boraca, neslomljivih značajeva, tih bolnih, skršenih života, slomljenih ... Svoja oskudna sredstva oni su lake ruke žrtvovali, jer su bili svijesni svoga poziva, oni su svoje dužnosti i obveze izvršili pod cijenu svog zdravlja, svojih egzistencija i — svoga života. Zanimljivi su dokumenti, što su nam preostali. Nije dosta da ih opišemo s nekoliko lijepih fraza, već je potrebno da i upoznamo njihovo mukotrpno nastojanje, njihovu tegobu, brige i teškoće. I sinut će nam u podpunom sjaju, u veličini svoje divne pojave. Skucavali su, samo da tiskaju svoje knjige; odricali se svake ugode, samo da posluže narodnoj prosvjeti. — Č ujmo što Stanko Vraz piše grofu Janku Draškoviću: — Već pri izdanju prve knjige uvidjeh, da se ljuto u svojoj prevarih pouzdanici (nadi), jerbo do danas nisam iz prodaje knjige niti tiskarskih troškova izvadio. Kako iziđe knjiga na svijet, mnogi predbrojnici mi ostaviše knjigu zajedno s dugom, koji da platim iz mojega džepa. Svi su oni očekivali, da će im nova knjiga pobuditi zanimanje publike, zato i nisu odustali od izdavanja. Oni će ustrajati u nastojanju, jer ih nije ostavljala nada — vjerovali su. Spremni su i na ponajteže žrtve, jer je knjiga potrebna u duševnom razvitku zaostaloga zarobljenog naroda, oni nisu odustajali: — Sve mi prorokuje, da pri ovom izdanju mnogo izgubit ću. Nu bilo, kako mu bilo, ja hoću na svaki način plod moga šestogodišnja truda na svijet izdati. Ako i polovicu izgubim, ide — na žrtvenik domovine. Sva je nesreća, da je hrvatska visoka aristokracija i onovremena inteligencija bila odgojena u tuđinskom duhu, indiferentna prema hrvatskom kulturnom pregnuću. Hrvatsko više društvo bilo je čitalačka i kulturna publika nehrvatskoga nastojanja, tako da je naša književnost ostala bez onoga najodanijega čimbenika, koji podržava i omogućuje svaku djelatnost. Taj nehaj pomalo je zahvaćao i one niže staleže, koji su bili nosioci hrvatskoga preporoda. Na tu indolenciju i kulturni nemar Vraz se tuži ogorčeno. »Nehajstvo naše više klase prema književnosti udarilo i u ostale stališe našega obćinstva.« Posve razumljivo, da je književni rad naših pisaca u to vrijeme umjetnički slab, jer moraju bili i autori, i i korektori, i prodavači, i nakladnici, i činovnici u isti mah. Ako uočimo sve njihove teškoće, kako ih ne bismo shvatili! Vraz uime sviju govori, tuži nam se: »I tako imamo svaki dan posla čarkajući se za našu knjigu. Imamo se boriti s kojekakvimi intrigami.« Donosimo nekoliko značajnih dokumenata o teškoći izdavanja i raspačavanja, neka progovore činjenice. Naš vrijedni starina Fran Kurelac ovako se jada: »Mučna li ti je u nas stvar s knjigom, jer ne samo da je muka napisati ju, nu ti je i briga rasposlati ju i rasprodati, što li je u nas ubogu piscu muke: izakako mu knjiga po sebi mozak ispila, onda se još natezati i pregovarati, dok se naštampa i isplati, a iza toga naperili uši, da sluša, što, gdjekad sud — nu s veće česti osalstvo, zavist i besposlica — njoj zableje te tako prodaju obustave.« Međusobno su se podupirali, uzajamno prodavali knjige, da bar donekle olakšaju i onako prevelike teškoće i troškove. O tome piše Preradović profesoru Vjekoslavu Babukiću: »Vi ćete sam najbolje znati, kako se teško jošte knjige u našoj domovini prodavaju i da samo kroz ruke prijatelja po putu predavanja nekako se troški pečatenja (tiskanja, op. V. J.) izvaditi mogu. Neprodane knjige stajale su po skladištima, a i one neplaćene ostajale su — nepročitane. Brda mrtva papira, dok ne dođu u ruke čitalaca! Dotle književnike tjeraju štampari i tišti služba (ako je slučajno imaju), pa ipak još dospiju nešto napisati i k tome — odvažiti se još na izdavanje svojih knjiga, za koje su toliko pretrpjeli. Tako je i Begoviću već dosadila Gajeva i Albrechtova tiskara radi utjerivanja duga za štampanu knjigu. »To je, duše mi — Begović piše Ivanu Filipoviću — strašna lekcija za mene, te ću si ju za čelo pamtiti tako dobro, da ću se prije, negoli ubuduće štogod izdavao budem, dva tri puta promisliti.« No tko ih je mogao odvratiti da se ne žrtvuju, kada im je književnost i umjetnost bila iznad svih interesa, iznad straha i realnosti. Podnoseći žrtve išli su k cilju. Kako su gorljivo nastojali oko svojih knjiga, što li su sve podnijeli, samo da je mogu naštampanu ugledati. Pa tko je razumio ljude, koji su napustili ono, za čim su drugi težili, o što su se drugi otimali. Oglušili su se svima pozivima, udobnosti bezbrižnoga beamtera i građanskoj sređenosti, odbacili su sve, ali su knjigu još tješnje privukli k sebi. Stari Fran Kurelac štampat će knjigu »bud i vinograde primorske okapao i tako troškove namirio.«. I kao suradnici, i kao urednici, makar su se tim poslom toliko izmorili, oni su bez ikakve nagrade, bez priznanja, bez ičijega razumijevanja za taj njihov trud. Šulek uređuje novine »Pozor« kao kakav volonter. (Posao druge naravi, svaki drugi posao naplaćen je, a književnost se nije mogla osloboditi svoga robovanja, svoga nedostojnog služinčenja i podređenosti. To je uvriježena tradicija ni danas nije iskorijenjena.) O teškoći svoga posla piše spomenuti Bogoslav Šulek I. Filipoviću: — Tu neima ni govora o kakvom honoraru, nego mi valja drukčije, i to bome dosta mučno, kruh služiti, a dokolicu »Pozoru« žrtvovati. — Nije momu mučanju uzrok kakva nemarnost ili drugi kakav nečist uzrok, nego baš samo nevolja, što se ne mogu oteti premnogim materialnim poslovom, koji hoće da me uguše, nit mi ostavljaju vremena za dopisivanje. Nenagrađen rad — poniženja — dugovi — nemar publike. Ni uz malu cijenu knjiga nema mnogo izgleda. I najmanju podporu uskraćuje općinstvo. Pisci besplatno rade, nadoplaćuju, daju knjigu u bescjenje: za hrvatsku se knjigu ne mari, nju nitko ne kupuje. U bezglavom guranju za položaje bila je hrvatska knjiga pogažena i prešućena. Sve više književnika napušta svaku djelatnost. Vraz se zabrinuto pita: »Da bogme te će pri tom zlo proći naša književnost, jerbo svi svršeni mladi ljudi ponamjestit će se po pisarnicama«, »čemu — dakle — tolika vika i buka o domoljubIju, kada ne će nitko da se ozbiljne trudi!« — prigovara Ljudevit Vukotinović. I kakovo je životno stanje onih, koji služe umjetnosti. U čemu gine njihov talenat? U čemu nestaju njihovi životi? Lisinski podučava djecu u glasoviru, a slikar Keras »kako se crte prave«. (A. Šenoa). Dakle, bijeg iz umjetnosti ili bijeg iz — života. Eto, od tih dana počinje umiranje hrvatskih stvaralaca, koje nisu niti shvatili niti pomogli. I kroz hrvatsku književno-kulturnu povijest zvonit će akordi teškoga, i gorkoga umiranja sve groznije, sve razornije.