Osvrnut ćemo se ovdje još u jednom pogledu na naš dosadašnji život i na promjenu, koja je u istom pravcu nastala. Važni su ovakovi osvrti, jer imaš zbrojem, na oko sitnica i neznatnih pojava, nastaje duša naroda i dolazi se do onoga stanja, koje znači izraz osjećaja i svijesti naroda kao cjeline. Mnoga se govori o tome, kako čovjek tek kad stupi u obitelj postane bolji, solidniji i štedljiviji, jer, kaže se, ima tada za koga mislili, raditi i štediti, zna zašto živi i za koga se muči. Isto tako pametni roditelji i odgajatelji, da bi mladog i lakomislenog čovjeka doveli na pravi put, prepuste mu neki posao ili dio imanja da s njim upravlja, jer gdje je odgovornosti, tu je više rada, brige i opreza. Radi istih razloga, najmanje je sklada i rada ima u onakovim obiteljima i zajednicama, u kojima vlada »diktatura«, u kojima je samo jedan sve, a drugi se osjećaju zapostavljeni, pa i ne misle na drugo, nego da što lakše i bolje prođu, a i ne pomišljaju na interes zajedničke stvari, u kojoj nemaju nikakvog udjela. I MI SMO VEĆ VJEKOVIMA ŽIVJELI IZ DANA U DAN. Sa stalnim osjećajem da je sve tuđe oko nas, da ništa nije naše, da smo ovisni od drugih, mi smo bili LIŠENI LJUBAVI PREDANO PRIONUTI UZ RAD, GRADITI I SURAĐIVATI, A PUNI SMO UVIJEK BILI OGORČENJA I PROTESTA, JER SMO GLEDALI KAKO SE VLADA S NAMA, BEZ NAS. Manjkao nam je toliko potreban osjećaj vlasništva i svojine, a to je bio i razlog naše »apstinencije« od svakog konstruktivnog rada, jer samo ono što prolazi kroz nas kao naše, voli se i njeguje. Mi i u ovome pogledu doživljujemo sada pravu unutarnju, duhovnu revoluciju. A ova revolucija korisnija nam je čak i od one revolucije na ulici, jer tek po njoj postajemo čimbenik zdrave suradnje i općeg narodnog progresa. Kada putuješ željeznicom, pa znaš, ovo je hrvatska željeznica; kada nad nama leti zrakoplov, a na njemu vidiš hrvatski grb; kad si svijestan da ono hrvatski topovi gruvaju; kada pogledaš polja, more, rijeke, sela, gradove i planine, pa možeš kazati; ovo je Hrvatska, ovo je sve hrvatsko; kad se sjetimo svoje vlasti, svoga vrhovništva, pa onih diplomatskih predstavnika vani i kod kuće; kada znaš, da u ruci držiš hrvatski novac, da njime kupuješ hrvatsku robu; kada se sjetiš hrvatskih škola, ureda, činovnika itd. — onda se čovjek ne samo napunja ponosom, NEGO ON DOBIVA VOLJU ZA RAD, ČITAV NJEGOV ŽIVOT DOBIVA DRUKČIJI SMISAO, JER ZNA ZAŠTO I ZA KOGA RADI. Biti svoj na svome, okolnost je od neprocjenjive važnosti za našu dobrovoljnost i pripravnost prihvatiti se posla i na svakom koraku doprinašati kamenčić na zajedničku gradnju. Nijesu ovi osjećaji tek veselje i zadovoljstvo sentimentalnih rodoljuba, TO SU ONI OSNOVNI I NUŽNI UVJETI, DA SE STVORI I OBLIKUJE KOLEKTIVNA NARODNA DUŠA, OD ČIJEG STANJA ZAVISI OPĆE STANJE I BUDUĆNOST NARODA. U ovome pogledu mi tek počimamo živjeti, nakon toliko vjekova tek u našim danima mi svaki posebno i svi skupa zajedno postajemo kamen gradnje i čimbenik zdrave i napredne suradnje. Mi se izgrađujemo i dotjerujemo prema unutra, mi i nesvijesno postajemo novi, bolji i drukčiji ljudi, s jasno određenim ciljevima i namjerama. A OVA IZGRADNJA DUŠA VAŽNIJA JE ČAK OD ONE VANJSKE IZGRADNJE DRŽAVE, JER KAD SU DUŠE IZGRAĐENE. ONDA SE i DRŽAVE NE SAMO GRADE, NEGO I STVARAJU, AKO VEĆ NISU TU! I u pitanju ove stvari vidi se važnost svoje vlasti i države. Osim namjernih, hotimičnih i svijesnih odgojnih utjecaja, »AMBIJENT« DRŽAVE SA SVIM SVOJIM OZNAKAMA I POSLJEDICAMA, VRŠI I SVOJ VELIKI NE SVIJESNI I NENAMJERNI UTJECAJ, JER SVAKOM SVOJOM STOPOM, SVAKOM POJAVOM, SVAKIM KORAKOM I ČINOM BUDI DUŠE, ZAGRIJAVA I ODUŠEVLJAVA, ULIJEVAJUĆI OSJEĆAJ SVOJINE. Zasluga je, velimo, naših dana i u tome, što mi ne ćemo ostaviti za sobom naraštaj-pastorče, nego izgrađenu i odgojenu generaciju, koja zna što je i što hoće. MI ĆEMO OSTAVITI VELIKU I BOGATU DUHOVNU BAŠTINU, VELIKI KAPITAL, S KOJIM ĆE SE, AKO BUDE TREBALO, BITI NAMA LAKO, A DRUGIMA JAKO TEŠKO BORITI. Naši dani i sada visoko »notiraju«, ali tek će u budućnosti doći do potpune riječi njihova cijena.