Sve do pred nekoliko godina vladala je u mnogim našim krajevima jedna strašna bolest: SELENJE iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, a i iz drugih krajeva, odlazilo je godišnje na tisuće mladih ljudi u daleki tud i svijet, da se bore za koru kruha. Europske države, pa zatim Amerika, sjeverna i južna, Australija i drugi kontinenti, primili su na stotine tisuća Hrvata, koji izivgoše-svoje živote muhama i opasnostima u borbi za koji dolar, pesos, franak ili liru. Naš pjesnik ne pjevu svome otoku ni psalme, ni ode ni himne, nego tužne i pesimietičke elegije, jer baš njegov rodni kraj, kao malo koji drugi, pruža potpunu sliku onoga, što je neprestano seljenje prouzročilo. I sami smo iz jednoga takvoga kraja, pa znamo vrlo dobro za sve one štetne posljedice ove bolne hrvatske pojave. Odlazila je ponajviše mladež u naponu snage i zdravlja. ZAMUKLE SU POSLIJE NJEZINOG ODLASKA PJESME, PRESTALI OBIČAJI, PREKINULE SE TRADICIJE! NA SVIM STRANAMA ZASTAO JE ŽIVOT, STARCI, ŽENE I DJECA NE MOGOŠE DRUGO, NEGO ŽIVOTARITI. KUĆE SU OPUSTJELE, BRAVE ZAHRĐALE, VINOGRADE I LIVADE POKRIO JE KOROV! TUŽNU I CRNU ZBILJU PRUŽA TAKOVA SLIKA I ČOVJEK NE MOŽE DRUGO, NEGO DA JOJ PJEVA ELEGIJE. TIM VISE, KAD SE SJETI ONIH TEŠKIH POSLOVA I MUKA, KOJE NASI IZSELJENICI OBAVLJAJU I PROŽIVLJAVAJU, DOK NEŠTO STEKNU I POSTANU. No pojava seljenja nije samo stvar pjesnika i sentimentalaca. To je jedno naše nadasve ozbiljno političko, kulturno i društvovno pitanje. PETI DIO HRVATSKOG NARODA NIJE KOD KUĆE! PETINA NAŠIH SNAGA NIJE S NAMA! ČITAVA MALA HRVATSKA DALEKO JE OD HRVATSKE! Bili smo mi uvijek svijesni ovoga golemog gubitka, a pogotovo danas, kada smo kao narod, doduše, dobili svoja prava, ALI IMAMO UZ TO I SVOJE DUŽNOSTI OBAVITI, PA VRLO DOBRO ZNAMO I OSJEĆAMO, GDJE SMO SLABI, GDJE NAS BOLI! S NEPRIJATELJIMA SE BORIMO, KUĆU GRADIMO, STVARAMO SVOJU SUDBINU, "MOBILIZIRALI" SMO SVE DA U SVIM PRAVCIMA I DJELATNOSTIMA DADEMO I NAĐEMO SVOJE BRATSTVO, SVOJ VJERNI I POTPUNI IZRAZ. Potreban nam je stoga svaki atom snage, bolno osjećamo svaki manjak i gubitak, svako odsustvo. Treba nam mišica, vojnika i ustaša, radnika duha i tijela, da budemo veći i jači! U naponu smo snage, osjećamo, gdje nas boli. USUĐUJEMO SE KAZATI, DA BISMO I PRIJE BILI DOŠLI DO SVOJE SLOBODE, DA NAS JE BILO MILIJUN VIŠE! I SADA BISMO JOŠ BOLJE STAJALI, DA NA HRVATSKOM STABLU NIJE ODSJEČENA JEDNA JAKA GRANA! DRUKČIJE BI SE NA NAS GLEDALO, DA JE SVA ČELJAD NA OKUPU, NA KUĆNOM PRAGU, ZA DOM SPREMNA, ZA SVAKI SLUČAJ ! TREBAMO mi naših izseljenika, velik će biti onaj, koji ih povrati k nama! Nacionalna stvar, kulturna i materijalna dobra, dobit će s njima mnogo. Trebamo mi njih, ALI TREBAJU I ONI NAS! Gorak je izseljenički kruh. Tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade troje!. Suze se otiskuju niz obraze, kad se ritaju mnoga izseljenička pisma! Rijetki su se obogatili i pomogli, većina ih se potuca "od nemila do nedraga". Guste šume, duboki rudnici i osamljene plantaže mogle bi nam pričati o znoju i trudu, o brigama i mukama, o sušama i nostalgijama, o razočaranjima, o propalim iluzijama, o jadima i nevoljama naše izseljeničke Hrvatske. TREBAJU oni nas; VELIK će biti onaj. koji ih povrati u "stari kraj". Ne zaboravimo, da oni to zaslužuju!. Oni su svakom zgodom pokazali, da su uvijek njihova srca kucala za nas. SVE NAŠE VELIKE POLITIČKE I KULTURNE AKCIJE NAIŠLE SU NA ŽIVI ODJEK I KOD NJIH. KRV NJIHOVA NIJE BILA VODA, NEKA NE BUDE NI NASA! 1941. godina, odnosno osnutak Nezavisne Države Hrvatske to je naš najvažniji događaj u nekoliko vjekova. VRATITI NAŠE IZSELJENIKE KUĆI I OMOGUĆITI IM ŽIVOT, TO BI BIO DOGAĐAJ, KOJI BI PO VAŽNOSTI DOŠAO ODMAH NA DRUGO MJESTO. KAD SMO MOGLI ONO PRVO, ŠTO JE TEŽE, MOŽEMO I OVO DRUGO, ŠTO JE IPAK LAKŠE. MI TO HOĆEMO, MI TO MOŽEMO, MI TO MORAMO