Ah, mučno je biti književnik malog i neprobuđenog, zavisnog i neoslobođenog naroda. Hrvatski književnik je paćenik još više nego hrvatski političar. (A. G. Matoš). O hrvatskim ne književnicima nikada nije ozbiljne i pošteno govorilo niti pisalo. Oni su pomrli nezapaženi, šuteći, a o njima se i kasnije šutjelo. Pričali su o njima samo ljudi, koji su to radi sebe činili, nastojeći se uljepšati i prešutjeti istinu, koja bi se na njih odnosila. Što su oni htjeli, ono se i govorilo. Zato su se stvorile laži, prešućeni su svi protesti naših najjačih duhova, izmišljene su nedostojne doskočice i prljave šale na račun onih, koji su jezovito završili mukotrpni život, dajući sve najbolje u svome stvaranju, A sve je to zato, da od sebe odklone odgovornost i da zabašure teške optužbe protiv sebe. Hrvatski stvaraoci, boreći se za umjetničku slobodu — rano su klonuli. I laži nagomilane kroz godine i desetljeća rasplinut će se ako progovore oni sami. Nastoje ih prikazati drukčijima, nego što su bili. I kako god za života ne mogahu doći do riječi, i mrtve ih se nastoji zaglušiti, samo da se ne čuju. Slaveći pokojnike — kojima je život bio ogorčen, jadan i težak — neki ljudi to čine iz nekoga osobnog interesa, proračunano, da im sa ne bi prigovorilo kao sudionicima mučeništva gorkih dana premorenoga, progonjenoga, rano upropaštenoga duha, jednoga jadno likvidiranoga života. Sve je to zato, da se izbjegne nepovoljnom pisanju, prekoravanju, upiranju. Tako su mnogi književnici, izgladnjeli za života i umrijevši u oskudici, dobili na lijes nekoliko vijenaca, komemorativnu akademiju, nekoliko patetičnih nekrologa, a možda i počasni grob u arkadama. A nikad se nije uočila činjenica, da se prilike ne mijenjaju, nego da se sve nastavlja uobičajenim umirenjem, koje znači najjednostavniji i »najprirodniji« izlaz. Svaki rad dobiva protuvrijednost, svaki rad je nuždan i donosi materijalnu korist, no umjetnički — književni posao ostaje nenagrađen, imajući karitativni značaj, a književnik je neke vrste kulturni dobrovoljac. »Književnički se rad u nas ne plaća ni kao pisarski«. To je Matoševo iskustvo, žuč profesionalnoga literate, koji živi od pisanja, koji živi od svoje vlastite energije, koji je prinuđen prodavati ono najljepše i najsvetije u čovjeku i s poniženjem nuditi drugima, koji i to odbijaju, jer — ne shvaćaju. Novija hrvatska književnost zahvaća zadnjih stotinu godina, a to znači: 100 godina umiranja hrvatskih književnika — neshvaćenih, nenagrađenih! Stotinu godina zanosnoga stvaranja, pregaranja, teških slomova; stotinu godina beskrajnih napora, idealiziranja, kulturnoga pregnuća, da se jednome malom narodu stvori vlastita književnost, da ga se osposobi za suradnju s Europom i da mu se prema njegovoj darovitosti dade mjesto među uljuđenim narodima. U prikazu mučeništva hrvatskih stvaralaca moramo uzeti u obzir i teške političke prilike zarobljenoga hrvatskog naroda, koji se borio sa nacionalnu svoju egzistenciju s vjekovnim neprijateljima. U našim školama bio je nastavni jezik latinski, njemački, pa mađarski. Hrvatska inteligencija bila je konzument strane književnosti, a građanstvo nije bilo osviješteno. Seljaštvo je namjerno ostalo zapušteno, jer s prosvjetom se kulturno i nacionalno podižu narodne mase. Književno-kulturni život razvija se bez obzira na prilike; bile one i najteže — književnici pišu, glazbenici skladaju, slikari slikaju. Istinski umjetnik stvara i onda, kada oskudijeva, kada ostaje nenagrađen i nepriznat: on je žrtva svoga talenta i stvaralačkoga zanosa. Umjetnikov život sagorijeva u svetom plamenu, stvaranje je njegova organska potreba. Ne izraziti se — znači bolovati, ne stvarati — umirati, postajati, gasnuti. Život za njih ima tek onda čara, kada nešto stvore, pa ma to bilo i u najtežoj borbi svakidašnje bijede umjetničkoga izražaja. Svi su hrvatski književnici živjeli u sredini, koja ne shvaća ni književnosti ni umjetnosti, koja svega toga ne treba i ne će, jer je to za nju luksuz — nešto besmisleno i suvišno — a književnik i umjetnik to su pak besposličari, koji bi htjeli lako živjeti, k tome još od pisanja nekih pjesama, priča i članaka dabome! Književni rad po pogrešnom i neupućenom shvaćanju mnogih dobroćudnih bezbrižnih građana zapravo i nije rad. Kakova korist od njega? Koga se to tiče da netko piše?! Ako baš hoće, od volje mu! Zato hrvatski književnici moraju biti zaposleni, moraju imati građansko zanimanje, koje će im donekle osigurati svakidašnji život i spasiti ih od neminovne propasti. No uza sav taj dnevni posao treba podnijeti, noćne napore kasnih umornih sati, jer da se nešto stvori, znači bdjeti do kasno; onda se ide na svakidašnji posao od kojega se živi. Treba svladati dva posla, živjeti dvostrukim životom, proživljavati dva svijeta, lomiti se. Iz toga slijedi: ili se prestaje s pisanjem, ili se podlegne sušici. Treba vremena, dok se shvati ono, što su rekli umjetnici, dok se razumije njihov napor i njihova borba, dok se spozna, da je prema njima bila nepravedna okolina, koja ih je mogla pomoći i razumjeti, a nije htjela. Osjećamo premalo odgovornosti prema našoj književnosti, kao da nas se ne tiče. I baš taj nehaj skrivio je kod nas najveće tragedije: on uništi naše najjače talente, razori im snagu, kada mogahu najviše kazati, najbolje stvarati. I prati nas to staro prokletstvo, umiru nam talenti prerano skršeni, turberkuloza nam ih slomi. August Harambašić prvi je primjetio tu najtežu ranu hrvatske književnosti. »Hrvatsku lijepu knjigu kano da progoni teška sudba: njezini ponajbolji apostoli prerano padaju u hladni grob. Svi pretrgoše svoje umno djelovanje u najljepšoj muževnoj snagi. Koliko satrvenih snova, koliko zakopanih nada!« Kada klonu, kada se vječnim pokojem svršava stradalnički život, kada se zauvijek smire, te vrele usne, kada se ruke slede, — tek tada spoznaju se naše zablude i nehaj, progovara savjest: »Griješilo se. Nanijesmo tešku nepravdu! Krivi smo!« Mrtvim umjetnicima podižu se nadgrobni spomenici i odkrivaju spomen-ploče na rodnim kućama, izdaju se njihove knjige kada je već po mogućnosti utrnulo autorsko pravo — drže se predavanja i matineje, pišu se članci — ali tek oni, koji to kritički motre, spoznaju neminovnost zla udesa hrvatskoga umjetnika. Stvaralac srlja, kao da se žuri da ode putem naših pionira, svijestan svoje visoke žrtve, predan bezinteresnoj umjetnosti, da se smiri skršen bolešću, da klone napušten i zdvojan, za izdahne u nemoćnom ogorčenju. I prigodom obljetnice smrti obično se žali i zanosno veliča značaj i talenat dotičnoga tragičnog svečara: kako je njegova smrt osjetljiv udarac za hrvatsku književnost, kako je prerano umro, a svoja najbolja djela — nažalost! nije napisao. A oni počivaju rano klonuli i — pomalo se zaboravljaju. Ali njih treba oživjeti i odstraniti sve ono, što zasjenjuje lik naših književnika. U našima jadnim prilikama biti književnik znači sebe žrtvovati. To je udes umjetnika u svakoj maloj, nedovoljno prosvijećenoj, sredini, i svi oni, koji se podufaše, da će oboriti taj ustaljeni aksiom, umriješe jadno. Značajna je Gogoljeva riječ o tome: »Žalosno je, kada vidiš, u kakvom se jadnom položaju nalazi kod nas književnik. Svi su proti njemu i nema nikoga koji bi koliko-toliko stao uza nj«. Godina 1882. čitamo u »Hrvatsko Vili« u članku o kiparu Ivanu Rendiću i ovo: »Kod nas je zbilja prava umjetnost biti umjetnikom, pa živit u otačbini«. Hrvatski umjetnik rođen je zato, da se muči i da strada u neimaštini i bolesti. Osvit novije hrvatske preporodne književno-kulturne prošlosti zakrvavljen je tragičnom smrću književnika Stanka Vraza, glazbenika Vatroslava Lisinskoga i slikara Vjekoslava Karasa. Oni udariše putem bijede i neimaštine, i pregaranja i poniženja, putem, kojim će poći plejada svijetlih duhova i pregalaca, da umru napušteni i iscrpljeni, ostavljajući svoj raskidani život u djelima svojim. »Mali duhovi imaju male patnje« — rekao je Vladimir Čerina. U nas se to najbolje vidi. Što je koji naš književnik više trpio, to je bio jači stvaralac. Pa tko je teže proživio nego Vraz, Lisinski, Botić, Kranjčević, Matoš — zar imamo jačih stvaralaca od njih. No pustilo ih se da umru, kao da se htjelo potvrditi groznu, udesnu riječ: »Umri, pa ćemo vidjeti tko si bio i koliko si vrijedio!« Svaki je život, kojega između nas nestane, poput zrcala, koji uvećava naše sitne prilike. I najbolji talenti propadnu u ovakovim prilikama i moraju propasti. Tek kada smo stali uz odar pojedine životne takove žrtve, tek onda smo se sjetili, tko su oni bili i što su oni za nas bili. Do priznanja dolaze samo mrtvi, ali se i njih ne nastoji razumjeti, jer se za volju puke formalnosti i to čini. Prigodom 100-godišnjice Kurelčeva rođenja pisao je zagrebački »Obzor«: »Mi smo vođe našega ilirskoga pokreta pokopali u arkade zagrebačkoga Mirogoja, ali zaboravili smo ih ukopati u dušu našega naroda, u srca nas sviju, da ih uzmognemo ne samo poštivati, nego i razumjeti«. Grobovi se šire hrvatskom zemljom, a da ne odlučismo ništa novo, da se ne pokrenusmo, već gledamo kako odlaze, kako umiru. Svi su oni oskudijevali: i Karaš u veličanstvenom Rimu, i Lisinski u zlatnom Pragu, i Rendić u duždovoj Veneciji, i Matoš u Ženevi i divnom Parizu, i svi oni, koji ostaše kod kuće. »Možda nije čudno, da je velik broj onih, koji su se školovali više gladni no siti, u najočajnijim prilikama, u dvadesetoj godini života pomro od sušice!« — To je diagnoza interniste dra Thallera. A naši hrvatski književnici gladovali su. Mnogo su trpjeli, mnogo su podnijeli, no savladali su ih napori, i okolina, i Tbc. Liječnik dr. Kuzma Tomašić izradio je brojidbeni pregled svih književnika, koji su pomrli od sušice. Od ukupnoga broja hrvatskih književnika postotak sušičavih pisaca iznosi 43%. No taj broj postaje još veći, kada izuzmemo sve one, koji među književnike ne spadaju. Kao jeziva opomena, kao sablasni putokaz na groblje naših ugaslih lučonoša i smirenih boraca, na grobište naših najodabranijih sinova ječe teške crne Thallerove riječi: »U borbi protiv tuberkuloze među intelektualcima, napose literatima nismo ništa učinili. Jevtin je u nas život. Malenu cijenu imade literat. Još manju kritik«. Pogledajmo samo te rano ugasle živote tek u početku rada: Janko Polić-Kamov i Đuro Sudeta 24 godine, Ivan Kozarac 25, A. B. Šimić 27, slikar Kraljević 28, Donadini 29, Tordinac 30, slikar Plančić i kritičar Bogner 31, Botić 33, Lisinski i Palmović 35, Lavoslav Vukelić 39. Najjači hrvatski stvaraoci umrli su relativno mladi: Vraz i Matoš u dobi od 41 godine, Šenoa i Kranjčević 43, Novak i Ogrizović 46, Josip Kozarac 48, Harambašić i Nehajev 50. Nismo ih cijenili žive, pa i spomen na njih slab je: ne oživljujemo ih. Što vrijedi poštovanje pokojnika bez svijesti, bez razmišljanja, bez odluka, da će se ubuduće bolje postupati?! »Preradovićevi stihovi Rod bo samo, koj si mrtva štuje Na prošlosti budućnost si snuje — tumači dr. Ante Barač — u nas se veoma često citiraju, a mi, naoko, prema tome i radimo. Ne prođe valjda ni jedan mjesec, a da se u nas ne proslavi kakva desetgodišnjica i t. d. nečije smrti«. Da, lijepa je pažnja prema mrtvima, ali je korisnije ispunjavati dužnosti prema živima. Kod nas smrt proglašuje čovjeka nenadmašivim i slavnim, hrvatska SMRT je isključivi procjenjivač naših vrednota, jer — »očevidno ima više ukusa od hrvatskog općinstva« (Matoš). Kod nas smrt sili ljude, da pomognu bolesnom književniku, pomažemo onda, kada je kasno. Brza pomoć u pravo vrijeme. Onda, kada je potrebna, onda, kada je svrsishodna i spasonosna. Hrvatski književnik ne može živjeti od književnosti, pa ma koliko radio. Od svakoga se rada dalo živjeti — od književnoga kod nas NIKADA! Nepoznata nam je vlastita književnost, zato nam i izgleda nevrijednom i zaostalom. »Mi slabo poznajemo našu prošlost i zato smo prema njoj često i nepravedni« — zaključuje dr. Barač. »Vrijednost hrvatske književnosti veća je, nego što to izbija iz različitih temperamentnih feljtona i kritika, u kojima se kretom ruke prelazi preko svega, što su stvorili naši stariji«. Mi ne znamo cijeniti znamenite ljude: za života ih ignoriramo, a poslije smrti bivaju zaboravljeni. »U Europi većina velikana je shvaćena i poštovana za života — primjećuje Matoš — a iza smrti ulazi u posjed narodnog srca i uma i onaj, kojega eventualno za života ne razumješe«. Svi su hrvatski književnici (osim nekih) bili žrtve svoga književnoga talenta. Hrvatski književnik bio je u vječnoj oskudici, pritješnjen i nesituiran, zabrinut — a ipak je (prkoseći svemu tome) stvarao djela, u kojima će dati izražaja svojoj ličnosti i — sebe je razarao. Zašto ih je odbila njihova sredina? Zašto napusti te svijetle umove? Jer se u nas cijene ljudi po položaju, koji zauzimaju, a ne po sposobnosti i nadarenosti. Nekrolog Matošu u Mladoj Hrvatskoj iznosi ovo: »Jer jedan čovjek, ma koliko imao duha i naobrazbe, mora u nas zauzimati neko stalno mjesto u nekom dnevnom razredu. Mora imati položaj. Taki je naš društveni kriterij«. — »Kod nas dobro uspijevahu i uspijevaju ljudi sa ne baš mnogo kulture duše i kulture mozga, sa malo značaja, ličnoga i nacionalnoga ponosa i neslomljivosti, sa mnogo odvratnog trčkanja za karijerom« (VI. Čerina). Karijeristi, laktaši! Kod nas književnik — ako budemo iskreni — ne znači mnogo! To je čovjek bez zanimanja, bez ugleda, beskućnik, mizerija, »lufter!« Kad se za nekoga kaže, da je književnik, odmah se pomišlja: a od čega taj i čovjek živi?! Čim se bavi?! Ovako se po prilici rezonira: »To je lijepo da piše ili (recimo) da slika, aii to ipak nije tako važno, da bi se samo na to gubilo vrijeme. Zato u Hrvatskoj nije ni najveći duh siguran, da ne će sutra ostati bez ručka. I zato ne preostaje jadnom hrvatskom piscu, no da se zapregne u troma birokratska kola«. Kod nas se šuti o ljudima, što nešto znače, dok žive, a poslije njihove smrti konvencionalno se govori o pokojnikovim zaslugama i žali frazerski i namješteno. »U nas je običaj — piše Arthur Grado g. 1898. — da kritika tek onda izrekne svoj sud o kojem umjetniku, kad je već stvorio štogod fenomenalno, kad ga je priznao strani svijet i po mogućnosti, kad je već umro«. Izmoreni prekomjernim radom rano su nam umirali, rano su nam klonuli ostavivši nedovršena djela, razbacane rukopise, razasute pripovijesti, teška osjećanja, gorke uspomene, grčeviti izražaj izmučenoga lica s udubinama boli i patnje. I sad razumijemo njihov put, rani slom, nesavladivu bijedu i sušicu, koja ih je čvrsto držala u željeznom zagrljaju, pakosno sišući zadnju im snagu. I sad razumijemo njihov vapaj za stvaranjem, za životom! A oko njih bilo je ljudi, koji su mogli pomoći, koji su morali poduprijeti kulturno nastojanje potlačenoga, izrabljenoga hrvatskog naroda. A da li su? Taj mučenički naš narod svojim znojem i žuljem obogaćivao je one, koji su njemu određivali sudbinu, otimali mu, pljačkali ga, a ništa mu dali nisu! Mučenik je bio hrvatski narod, mučenici naši hrvatski stvaraoci! »Mi teško možemo prosuditi, koliko je potrebno, da u takvoj sredini netko duhovno živi sam, gdje se čitav naš duhovni život pomalo odvija već kroz stoljeća nezapaženo i nenagrađeno. Nema književnih nagrada, ni narodnih priznanja. Kritike i revije dolaze i prolaze, ljudi nestaju i prolaze, a da i ne vidimo, kako je taj napor i ta bijeda naša općenita« (Dr. Barač). Da, teške su to činjenice, tragičan je život naših umjetnika, užasan je njihov svršetak. Koliko propale energije, koliko propalih talenata, neostvarenih snova. Zanešeni idealisti vjerovali su u slavu, vjerovali su u sebe, jer su vjerovali u umjetnost. I to ih je pokosilo! Strašan je bio srp, oštra kosa hrvatske smrti. Orošeno je suzama i krvlju hrvatsko nebo i potamnjelo je hrvatsko sunce. Tako je bilo, ali ne će biti ubuduće! Politička sloboda omogućuje kulturnu slobodu! Politička sloboda ostvaruje duhovnu slobodu! Prosvjeta! Pismenost! Načitanost! Narodne knjižnice! Tiskanje knjiga u tisuću, tisuću primjeraka! Poštena nagrada za rad! Priznanje! Uspjeh! Naša nacionalna dužnost, naša čovječanska dužnost: upoznajmo hrvatske književnike! Naša duhovna potreba: čitajmo djela hrvatskih pisaca! Budimo svijesni pripadnici svoga naroda. Kupujmo hrvatske knjige! Poduprimo književnost svoga naroda! Osjetimo kulturnu uzajamnost i odgovornost! Često smo svojim nehajem skrivili bijedu i tragički slom naših najodabranijih! Ne smije se vise događati ono, što je bilo prije. Uskrs domovine znači sveopće uskrsnuće hrvatskog naroda! Izvršujući svoje kulturne obveze, izvršujemo dužnost prema Domovini i svome narodu. A njihovi grobovi neka budu vrelo nove snage i okrepa za napore budućih dana. Svojim djelima vežu nas s našom zemljom, s narodom, iz kojega smo svi potekli. Jer živi samo onaj narod, koji sa obnavlja, koji stvara, koji je ujedinjen i koji nagrađuje rad svojih sinova, jer ga cijeni. Mi stvaramo novu epohu povijesti hrvatskoga naroda. Sudit će nam buduća pokoljenja!