U povijesti čitamo, da se u 3. vijeku pojavio neki Pavle dd Samosate s naučavanjem bogoslovlja osnovana na staroperzijskom dualizmu, dva načela: nebeskoga oca tvorca nevidjivoga svijeta, i zloga duha, lucifera ili satane, tvorca vidljivoga svijeta. Pristalice ove nauke prozvani su Pavlijancima. Pavlovo se učenje ubrzo rasprostranilo po prednjoj Aziji, osobito među tamošnjim Grcima i Armencima. U Armeniji su se očuvali sve do dana današnjega mnogi tragovi ove nauke, među ostalim i groblja i nadgrobni spomenici monumentalnih oblika, u kojima nalazimo jedine vjerne analogije u našim sredovječnim (bogomilskim nadgrobnim spomenicima), čije porijeklo ovi vjerovatno i vode odanle. Doskora se javljaju čitave kolonije Maloazijata dijelom Grka, dijelom Armenaca na bugarskoj granici kod Adrianopolja i Filipopolja (Plovdiva). U Bugarskoj, koja u to doba nije bila etnički jedinstvena, našla je ova nauka plodno tlo, te se već u 10. vijeku, a osobito zauzimanjem nekog popa Jeremije koji se zvaše Bogomilom, jako raširila. Po tom popu Bogomilu prozvali su Bizantinci i Grci pristaše ove nauke »Bogomilima« Već se car Boris tuži papi, da u njegovoj zemlji, koja je u ono doba bila Eldorado za apostole svakojakih vjera, Armenci propovijedaju ovu krivu nauku. Inače su bugarski vladari bili dosta tolerantni i liberalni, te ih nisu jako proganjali. Dapače članovi nekih vladajućih obitelji bili su im, slično kao kasnije u Bosni, kako ćemo kasnije vidjeti, vrlo skloni kao na pr. Radomir Roman i njegova supruga. Najviše pripadnika ove hereze bilo je u Macedoniji na dolnjem Vardaru i oko planine Babune, te su ih i zvali »Babunima«. Babuna planina leži sjeveroistočno od Prilepa. između rijeka Vardara, Babune, desnog pritoka Vardara, Crne i Rajeca. Babuna je naziv i cijel-e kotline, u slivu Babune u skopskoj oblasti. Glavno naselje ove kotline zove se i danas Bogomila. Babuna se spominje kao župa 1335 godine. Osim drugih sela spominje se u isto doba i Bogomila (1337. zove se »Bogomili«). U Resni na Prespanskom jezeru pripovijedao mi je god. 1926. ondašnji općinski načelnik da tamošnji narod i danas još slavi izgon Jeremije iz onih krajeva. Svake godine naime na 1. svibnja po starom kalendaru priređuju oni neke manifestacije, gdje se građani obuku kao kojekakve krabulje, te uz bubnjanje u kante i drugo koješta prolaze varoškim ulicama, urličući i pjevajući. Iz Macedonije i Bugarske prešli su Bogomili u Srbiju, ali ovdje su bili loše sreće, jer ih je tamo za navijek uništio energični veliki župan Stefan Nemanja. Kako njegov bio graf, njegov sin Stefan Nemanja »Prvovjenčani«, pripovijeda, Nemanja ih je progonio najstrožim kaznama. On je dao pohvatati sve njihove poglavice; njihovu učiteIju i starješini bješe odsječen jezik, njegove knjige spaljene a on prognan; nekoji od njegovih drugova bjehu čak i spaljeni, a mnogi protjerani iz zemlje. Nemanja je imao i svoje uhode, koji su uhodili heretike. Iz Srbije i Macedonije protjerani Bogomili pobjegli u Zahumlje bratu Stefana Nemanje, Knezu Miroslavu, koji ih iz mržnje prema bratu rado prima. Iz Zahumlja su propovjednici ove nauke prešli u Bosnu. Kao i u Bugarskoj pogodovale su im ovdje nesređene političke i vjerske trzavice i oni su se mogli neko vrijeme nesmetano i brzo razvijati. Već u prve dane bosanske banovine, osobito u drugoj polovici XII vijeka opaža se jačanje ove sekte, te počam od Kulina bana (1180. do 1204.), kao prvog glavnog i istaknutog reprezentanta »bosanska crkve«, pa sve do pada kraljevstva, nema lista u bosanskoj povijesti, na kojem se ne bi našlo tragova ove vjeroispovijesti. Vrlo važnu ulogu u vjerskom i političkom životu Bogomila imalo je njihovo svećenstvo. U Bosni je njihova hijerarhija imala ove stepene: najniži stepen zauzimali su »krstjani«, zatim starci, a najviši gosti. Čin »gosta« odgovarao je biskupskom činu ostalih kršćanskih sljedbi. Poznat je još i stepen »djed«*) ili »did«, ali ovaj predstavlja starješinu čitave »bosanske crkve«, metropolitu, a može biti čak i patrijarhu«. U Janjićima, kot. Zenica stolovao je na pr. »djed« Radomjer oko god. 1400. Ali je kraj svega toga još najzanimljivije što u Bogomila uopće, kako se čini, nisu postojale nikakve ili vrlo skromne bogomilje na području Bosne i Hercegovine. Bar do danas nije se nigdje naišlo na njihove tragove. Oni su se može biti zadovoljavali s kakvim malim kapelicama, gdje je mogao stati samo svećenik, a vjernici su stajali vani. U pomanjkanju kapelice mogla im je poslužiti i obična kuća i bez oltara, a svete knjige smatrali su samo »Novi Zavjet« i »Psaltir dok su »Stari Zavjet« zabacivali. Bogomilstvo se u Bosni i Hercegovini, kako rekosmo, tako snažno i brzo ojačalo, kao ni u jednoj drugoj slavenskoj zemlji na Balkanu, te se ono ovdje usprkos svih proganjanja doskora dovinulo do znamenja državne vjere. Ovom je širenju mnogo doprinijelo i to, što su u Bosni, kao i u Bugarskoj, članovi vladajućih kuća bili vrlo skloni ovoj sekti, te je nekoliko bosanskih banova i kraljeva i uobće drugih najmoćnijih dostojanstvenika ispovijedalo bogomilstvo. Najuglednije bosanske velmože, kao vojvoda Sandalj Hranić, Hrvoje, tepčija Batalo, Radinovići, Pavlovići, Herceg Stjepan i mnogi drugi bili su bogomili. Razumljivo je onda, da su se i niži i manje naobraženi narodni slojevi ovoj muci lako priključivali, koja je zapravo bila neka vrst socijalizma srednjeg vijeka, u kojemu su bratstvo i jednakost bili temeljni principi. Širenju bogomilstva u svim balkanskim zemljama mnogo je doprinosila i lakoća rastave njihova braka, protivno svima pravilima crkvenoga prava, koja je u XIII. i XIV. vijeku dovela dotle, da su Grci, Bugari i Srbi često mijenjali žene, bilo iz političkih, bilo iz osobnih razloga. Tek od polovice XIV. vijeka jača se stalnost i legitimnost braka među kršćanima na Balkanskom poluotoku. Najlakše su kidali bračne veze dakako bosanski patareni, kako su ih Dubrovčani općenito nazivali. Pokraj vjenčanih žena bilo je i priložnica. Koliko je ovakvih priložnica bilo u ono doba po našim krajevima, najbolje nam dokazuju činjenice, da su strani trgovci i njemački rudari u Bosni živjeli sa priložnicama, koje se dosta često spominju u dubrovačkim testamentima. Zbog priložnica »Latinorum et aliorum Theutonicorum« u Bosni tuži se 1373. papi franjevački vikar. Naši su se Bogomili, kako smo spomenuli, i ženili. Samo se čini, da su oni smatrali ženidbu viša društvenom a ne crkvenom ustanovom i poricali je kao sakramenat: ako mu je u svakom pogledu pogodovala, uzeo ju je za ženu, a ako se nisu podudarali, mogao ju je bez velikih poteškoća zamijeniti s kojom drugom. Ova je ustanova dosta slična onoj muslimanskoj, pa će biti i ovo jedan od onih važnih razloga, da su Bogomili onako lako i hrpimice prigrlili Islam. U natpisima na spomenicima ističe se doduše katkad žena, ali svakako samo ona, koja je bila dobra, vjerna i valjana. Poznati bosanski knez Batić, zakopan u Kopašićima, kraj Čemerna, kotar Visoko, ne može da se dovoljno nahvali svoje žene, koju čak nazivlje i gospojom: » Va ime otca i sina i svet(o)ga d(u)ha amin«. Se leži knez Batić na svoi zemli na plemenitoi milostiju b(o)žiom i slavnoga g(os)p(o)d(i)na krula Tvrtka knez bosanski. Na Visokom se pobolih na Dubokom me med(a)n doide. Si bilig postavi gospoja Vukava s moimi dobrimi. Živu mi vjerno služaše i mrtva mi posluži! Na jednom spomeniku iz Boljuna, kotar Stolac piše: »Se leži dobra žena Stana Đurenovića. Sieče Zelija, piše Ratko«. Natpis na nadgrobnom spomeniku Milutina Marojevića u Carevcu kraj Glamoča glasi: Ase kuća Milutina Maroevi(ća) i negove žene Vidosave i niju ditce I zakle Milutin da se nitkor ne sahrani š nim. I na poznatom natpisu Kulina bana iz Muhašinovića kot. Visoko, spominje se i banica i imentuje: »Siju crkv ban Koulin zida eg(da) pljeni Kučevsko Zagorie i nađe na neu grom... i Tad gorje Sljepičišt i postavi svoj obraz.. pragom. B(og) dai banou Koulinou zdravie i bani(ci) Voislavi. Ovo je jedini pismeni zapis, gdje se spominje ime žene ovog velikog našeg bana. »Vladika je isto što i žena. Čini mi se da i danas još čuje to ime u Dubrovniku. U jednom natpisu iz Boljuna, kot. Stolac, veli se: »Ase leži dobra vladika Erina Vukočamić«. Valjda se i pod imenom »kućnica« razumijeva žena, dok je njezini djeverovi zovu »nevjestom«. To saznajemo iz poznatog natpisa u Veličanima u Popovu polju, kotar Ljubinje, koji glasi: »Va ime oca i sina i s(ve)t(a)go d(u)ha. Se leži raba b(o)žia Polihrania zovom mirskim gospoja Radača župana Nenca Čihorića kućnica i navjesti župana Vlatka i sluge Dabiživa i tepčije Stipka, kći župana Miltjena Draživojevića, a kaznacu Sanku sestra. A ostavi si biljeg ne sin Dabiživ i božjom pomoću sam svoim ludimi a v dni gospodina kralja Tvrtka«. Natpis je već i zbog toga važan što je jasno datiran: »V dni gospodina kralja Tvrtka« tj. iz godine 1377.—1391. Polihrania je samostansko ime gospođe Radače. Ona je valjda poslije smrti župana Nenca, koji se spominje u godinama 1333.—1375. otišla među koludrice. 1375., 18 kolovoza, Nenec Čikorić primio je u Dubrovniku natrag svoj depozit (ostavu), t. j. zlatna okrugle oboce (solufnjače) »po načinu slavenskom« sa safirima, rubinima i biserima »unum par cercellorum auri rotundorum sclaunicorum cum lapidibus preciosis, irdelicet zaffiris et balassis interpositis et margaritis grossis interpositis in circuytu ipsorum«. A tko je drugi nosio te oboce, kojima se slučajno ova vijest sačuvala, nego kućnica žup-na Nenca, sahranjena pod stećkom u Veličanima. Na jednom natpisu u Slivljanima spominje se također kućnica »Ase postavi Vitoe na se i na svoeu milu i dragu kućnicu«. Ženidba je bila dozvoljena čak bogomilskom svećenstvu, što razabiremo iz poznatog testamenta gosta Radina koji je baš kao visoki dostojanstvenik »bosanske crkve« bio također oženjen i imao čak i djece. Nije isključeno, da se nekoji njihovi svećenici nisu smjeli ženiti, ali i u tom je može biti, nađen neki kompromis slično kao u pogledu ženidbe kod grčko-istočnog svećenstva. Nije im se baš ni trebalo ženiti. Oni su naime imali svoje muške i ženske samostane, a dešavalo se i to, da su samostanski žene živjele zajednički s braćom u prostorijama, gdje se zajedno jelo i spavalo. Dva natpisa iz Hercegovine spominju koludrice. Natpis na stećku iz Vidoštaka kraj Stoca glasi: M(jese)ca marta 11. prjestavi se raba b(o)žja M(a)rija zovom D(je)v(i)c(a) popa Dabiž(i)va. Podruzie va ljeto) SPVO, što odgovara 6939 (= 1431.) po stvorenju svijeta. Natpis je pisan slovima, koja nose na sebi vrlo bliski karakter ćirilskih slova. Drugi je natpis napred spomenuti s imenom koludrice Polihranije iz Veličana. Ima nekoliko grčko-istočnih svetaca s imenom Polihroniss (23, 24. veljače, 30. prosinca i 7. listopada po starom kalendaru). Veli se, da su Bogomili prezirali svjetski sjaj i raskoš. Ovo se ne može nikako odnositi na naše »dobre Bošnjane«, jer smo do sada ponekad nalazili u njihovim grobovima ispod stećaka ostataka skupocjenih brokata, skupih čipaka, zlatnog prstenja s dragim kamenjem, pa napokon i spomenuti nakit Polihranijin, kućnice Nenca Čihorića i dr. Gost Radin na pr. imao je prema današnjim vrednotama kolosalan imetak, i to samo u gotovu novcu 5540 dukata. On je pripadao za stalno najbogatijim ljudima u ono vrijeme. Komu su materijalne prilike dozvoljavale, taj se je gizdao i provodio život kao i svi drugi i onog doba. Najposlije, ništa drugo, nego sam luksuz je bio i podizanje onakvih spomenika, koji su se i u tom natjecali, koji će sebi i kom svom podići što veći i ljepši spomenik. U Trnovu kraj Sarajeva postoji i danas jedna priča, u kojoj se veli, da jedan otac ne bi dao svoje kćeri za onoga, koji ne bi mogao pokamenovati svoju ženu kad bi ona umrla. Turniri, pa i lov, kao i oružja, koji su često puta prikazivani na njihovim spomenicima, govore jasno o velikom blagostanju tadašnjeg stanovništva naših krajeva. *) Ovih spomenika ma u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji preko 155 hiljada, grupiranih u manja i veća groblja. Spomenici su neobičnih oblika i često impozantnih dimenzija, do 32.000 kg težine. *) Biskup heretika u Bugarskoj zvao se u 12. vijeku također »djed«.