Prošlih godina, kad je izgledalo, da su se upravo sve nevolje udružile, da muče i osiromašuju naš naraštaj, znali su nam naši stariji kazati: “Mi smo barem nešto dobra vidjeli i doživjeli, a vi ste zbilja bijednici, koje neprestano prati zlo, sve gore od gorega!” Ovo iskreno priznanje valja imati na umu baš danas, kad je ona izmučena i osiromašena generacija izbila na površinu i primila u svoje ruke mnogobrojne položaje i poslove, koji, naravno, uz brige, dužnosti i odgovornosti donose i svojih blagodati. Topovi su gruvali, kad smo se rodili, očevi nam izgiboše po ratištima, majke su nas u žalosti i crnini kukuruzom hranile. Blijedi, nerazvijeni i slabokrvni bili smo svrstani u “ratnu” i “poslijeratnu” generaciju; s njezinim manjkavostima i nedostatcima stupili smo u škole, dućane i radionice, da na svakom koraku budemo praćeni zaprekom nepovoljnih prilika rođenja i odgoja. Svališe se na nas svi oni nebrojeni poslijeratni pojmovi, koji nam izmučiše dušu i tijelo, ne dajući nikada pogledati u sređenost i jasnoću. Na prelazu dviju epoha prođoše preko naših leđa bitke svih onih raznovrstnih strujanja, pokreta, smijerova i ideologija, jednako kulturnih, kao i političkih, društvovnih i ekonomskih. Mi smo žrtve kulturnih pokušavanja, traženja i vrludanja; nacionalnih pokreta, takmičenja i nadjačavanja; društvovnih predloga, nacrta i rješavanja, te ekonomskih doktrina, misli i nazora. Pred našim očima i u našim doživljajima pokazao nam se “duh” vremena u svim svojim pojavama i oblicima. Mi smo generacija “krize”, nezaposlenja, pokreta (štrajkova) radnika, iseljivanja seljaka i hiperprodukcije intelektualaca. Snosili smo teške posljedice, jer se u ljutom boju nikako ne mogoše pomiriti nacionalizam i internacionalizam, materializam i idealizam, individualizam i kolektivizam, te razni drugi borbeni i grlati “izmi”. Školovali smo se s posuđenim knjigama, poderanim podplatima i zakrpanim kaputima. Osjetili smo život u đačkim domovima, internatima i “menzama”, bili smo kao “siročad u velikim gradovima”, lišena svih ugodnosti, zabava i uživanja. Služili smo se svim mogućim “trikovima”, zdravi smo posjećivali ortopedske zavode, tuberkulozne dispanzere i očne klinike, da dobijemo 50 posto popusta na željeznicama. Mobilizirali smo sve urede počam od župskog i općinskog do poreznog, da izbjegnemo taksi i školarini. U dugove smo zapadali, da odplatimo diplomu, legitimaciju i svjedodžbu smo koji put zalagali, da se uzmognemo pošteno najesti. Nismo znali, što su to plesovi i čajanke, iz galerija smo sa zavidnošću gledali na parkete, lože i fotelje, pušili smo po pola cigarete, smoking i cilinder bio je za nas tek nostalgija za dobrim “starim” vremenima. Po nekoliko godina čekali smo namještenje, izlizavši pri tome sve pragove i urede, izbrisavši stotine uredskih kvaka, tražeći veze i preporuke na sve strane. “Oživi i progledaj sirotinjo!” kliče ti danas Poglavnikova Hrvatska. Na svakom koraku mi taj usklik čujemo i radujemo se, što se riječi pretvoriše u djela. Još uvijek ne razumiju mnogi, kako oni mladići mogu sjediti na položajima; kako smiju biti ravnatelji, povjerenici, dužnostnici, častnici, urednici i nadzornici; kako mogu imati pristojne plaće, honorare i nagrade! Jest, mnogi kao da bi htjeli, da ovaj naraštaj nikada ne progleda, nego da uvijek ostane u prikrajku, zabačen i nepriznat, da ga do smrti prati crna nevolja i bijeda, uništavajući mu dušu i tijelo. Po svemu se vidi, da država Hrvatska ne zaboravlja na dionicu, koju je mladež u nju uložila, nego joj očinski vraća, koliko god više može. Progledaj sirotinjo! - kliče Država Hrvatska mladim ljudima, kad ih ono svrstava u veće grupe, kad im određuje veće plaće, kad ih postavlja na položaje, kad im nudi posla. Dosadili su nam više one nosonje za volanima, u hotelima, u prvim razredima, “elitnim” lokalima, ložama i tribinama, neka već jedamput i hrvatska mladost malo progleda i oživi! Ona je već sada i progledala, pa prožeti gornjim mislima promatrajmo mnoge pojave u našem javnom životu. Bit će tada manje kritike, a mnogo više shvaćanja i razumijevanja i to na korist nas sviju. Progledaj, sirotinjo - to je tvoje pravo, mi ti ga evo bez zavisti s ljubavlju priznajemo. Dozvolit ćeš samo, da ti drugom prigodom progovorimo nešto o mjeri, granicama i pogreškama tvoga novoga življenja.