Slavni Ivan Mažuranić opjevao je u svojoj divotnoj pjesmi pogibiju Smail-age Čengića, koja jo prevedena na sve europske jezike. Prema tome glavni junak Mažuranićeva eposa poznat je ne samo našem narodu, nego također i mnogim drugim, osobito slavenskim narodima. čengići su čisto turskoga porijekla, a tako su prozvani po maloazijskom gradu čangrl (sjeverno od Angore), pa su ih valjda nakon doseljenja u Bosnu najprije prozvali čangrlići, a onda čengići. Prvi je došao u Bosnu, i to kao namjesnik sultanov, Kara Osman beg (1553—1556.). S vremenom se ta porodica toliko razmnožila, da su se oni kasnije dijelili na vaše grana, pa su se nazivali po krajevima, gdje su obitavali: Čengići Ratajci, Čengići Trešnje, čengići Hotovci, Čengići Mrežice, Čengići Presječani, pa Čengići s Ustikoline i Jelešaca. Čengići su dali turskoj carevini mnogo paša i drugih visokih dostojanstvenika, pa junaka koji su odnijeli mnoge mejdane, te ih je i narodna pjesma opjevala. Najposljednji ali i najslavniji junak te porodice bio je Smailaga Čengić s ravnog polja gatačkoga. On se rodio godine 1780., a poginuo je na prevaru na svome imanju u Drobnjacima 6. listopada 1840. Njegova pogibija nije zapravo ništa drago do li osveta za Grahovo, gdje su Hercegovci u vojni Alipaše Sloćevića na Grahovo god. 1836. pod zapovjedništvom Smailage Čengića sasjekli najveći dio Crnogoraca, koje je predvodio osobno brat vladike Petra H. Petrovića Njegoša. Među njima zaglavilo je i mnogo Petrovića i samo se jedan spasio (Drago Jakovov). U tom boju najviše se proslavio svojim junaštvom Smail-aga. Njegovo junaštvo u boju na Grahovu opjevano je i u narodnoj pjesmi, gdje se među ostalim nalaze i ovi stihovi: Svjetla sablja age Cengijića Sasiječe sedam Petrovića Na Grahovu polju širokome, Na sramotu knjazu Erđanskome! Za njegovo junaštvo odlikovao ga je sultan Mahmud 11. reformator, imenovavši ga pašom. Nisu sigurno izostali ni uobičajeni darovi, sablje i drugo skupocjeno oružje, koje su obično podjeljivali sultani kao vidnu nagradu svojim junacima. Ali jeSmail-aga imao na pretek i svoga vlastitoga i skupocjenoga oružja. Evo koliko je sam toga oružja imo Smail aga sa sobem u svome čadora na Mljetičaku na dan pogibije: A na srjžedi o drvenu stablu, Oko kog se u okolo Bio čador ohol, etere, Visi oružje svjetlo i ljuto: Smrtne cžjevi i željezo kruto Demiskije tu se sablje krive, Sto put vlaškom uapojene krvi; Tu jatagan u osmero — visi; . Male nože prebi eojitž je teško Diljku pušku pozlaćeno lijepo Vele putah tu zamjerit možeš Samokresom ni broja se ne zna. (Smrt Smailage čengića, Beograd 1885., str. 54.) Poslije Smailagine pogibije na Mljetićaku, gdje su ga Crnogorci najprije ubili puškama straga u leđa, odrubi mrtvom agi glavu neki Mirko Aleksić. Glavu Smailaginu kao i njegovu sablju i drugo oružje pošalju vladici na Cetinje. )*Međutim nije to bilo svekoliko Smailagino oružje, imao je on toga još više i mnogo ljepšeg kod kuće, u kuli na Lipniku u polju gatačkom, koje je dakako poslije njegove smrti pripalo njegovim nasljednicima. Prelazeći tako s oca na sina doprlo je. nekoliko komada i do Smailagimh unuka: Ali paše, Osman Mazhar paša i Hasan bega Čengića, Dedaginih (Dervispašinih) sinova, koji su se bili nastanili u Sarajevu. Stanovali su u Logavinu sokaku i u Čengićevoj vili; u Docu kraj Sarajeva. U inventara sarajevskog etnografskog muzeja nalaze se dva-tri komada prekrasnog oružja, koje je nabavljeno za muzej, putem nekih posrednika (telala) od spomenuta obitelji Čengića. Znalo se je, da dotični komadi oružja potječu zaista iz Smailagine oružarne. Najljepši je komad svakako sablja, zvana ≫krkmerdiven≪, jer joj je oštrica s obje strane izrađena na haneta (valovita)** . Krsnica, oštrica, kao i okov (pante) na koricama zlatom su tauširani. Sablja je rađena u Carigrad,: kom arsenalu, i valjda ju je sultan darovao Smailagi. Drugi komad je duga puška tančica ili roga, ovako prozvana, jer je neobično duga i tanka a na glavi ima dva roga u obliku slova T. Tančice su talijanskog porijekla ,ali su u Albaniji opremane i u srebro okivane. U slici 3. prikazan je mali bodež, rađen također u Albaniji, i ovaj je sav; i u srebro okovan. Nedavno je prodana u Italiji manja kolekcija oružja: 2 male puške zapašnjače, dvije tri kalije (kutije za fiišeke) zejtinica, sve od srebra i pokićeno nebrojenim krupnim koraljima. Ove posljednje stvari čuvale su se sve do nedavno u kući praunuka Smailagina i sina Alipašina također već umrlog Ibrahimbega Čengića, valjda zadnjeg potomka ove grane Smailagine loze. Ljepše opreme nego ovo je u ovih zadnjih nekoliko komada rijetko se gdje viđa. Vječna je šteta, što su ti predmeti otišli preko granice. *) O pogibiji Smailage Čengića vidi više: dr Ferdo Sišić, Pogibija Smail-age čengića ( „Hrvatsko Kolo≪, izdanje Matice Hrvatske, knjiga IV., 1958., str. 161—181). **) Vidi moje ≫Starinsko oružje≪, Sarajevo 1926., str. 24, sl. 45 (desno)