Pedeset nas godina dijeli od smrti Tina Ujevica, vjerojatno najveceg pjesnika našeg jezika. No, i tako velika pjesnicka pojava ce, doduše pjesnicki, zdvajati: nisam li pjesnik, ja sam barem patnik. Zdvajat ce samo o svome pjesnickom poslanju, ne medutim i o patnji koju je ljudski i pjesnicki trajno živio taj andeo tuge, pjesnik koji je svoj život, svoju svakidašnju jadikovku, pretvarao u uzvišenost umjetnickog. Otuda, valjda, i tolike godine poslije, njegove stihove: placimo, placimo u tišini / .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.