On je bio zaljubljen u moju mamu u vrijeme kad su oboje još bili bezmalo djeca. Nikad nisam pitala da li je i u kolikoj mjeri ta ljubav bila uzvracena, ali joj je on ostao do kraja vijeran. Moglo je od toga nešto i biti, ali je došao rat i sve rasturio. Nastupilo je doba neimaštine i gladi, hranili su se hljebom i ribom koju bi mamin otac, moj djed, eventualno ulovio u kanalima i u pritokama Ila. Voce nisu vidjeli mjesecima, možda godinama. Po završetku rata moja mama udala se za moga oca, "srpskog daka", podanika siromašne saveznicke države koji je došao u Francusku da studira. Kad je nagovijestio mome djedu da ima namjeru zatražiti ruku njegove kceri, ovaj mu je rekao da dode ujutro u pet na odredeno mjesto na obali Ila, gdje je tih dana pecao ribu. Zatim je djed odlucio da pode u posjetu svojoj kceri, da vidi tu siromašnu saveznicku zemlju u koju se ona iznebuha udala, i kad su u cast njegovog dolaska dovezli pred kucu kola puna lubenica zinuo je od cuda. Mamin prijatelj se u meduvremenu oženio, dobio dvoje djece, razveo, ponovo oženio, i opet dobio dvoje djece. Pošto se u meduvremenu i bez obzira na lubenice jasno pokazalo ko je siromašan a ko bogat, rekao je mome ocu: "Ti si njen, a to znaci da si naš. Pocni nešto, a mi cemo ti u svemu biti od pomoci". Moj otac je bio na putu da se uz njegovu pomoc malo i obogati, ali je došao rat i sve rasturio. Za vrijeme rata otac je vodio takozvanu "Centralu za humor", što ga je poslije oslobodenja moralo koštati glave, ali je istovremeno radio za partizane o cemu je posvjedocila jedna ženska sa kojom se zatim morao oženiti. Mama je ostala sa nama i pred prvi poslijeratni Božic jela je šunku koju smo dobili na poklon od tate, koji je bio prestao da slavi ovu vrstu praznika. Pokazalo se medutim da je šunka sadržavala bacil botulinusa; mi djeca smo se izvukli, ali je mama umrla na sam dan Božica. Posljednji put sam je vidjela u mrtvacnici, imala je papiric vezan za nožni palac na kojem je pisao broj 48, a upravo toliko je imala godina. Mamin prijatelj probio se iz Francuske kolima sa ženom i devetomjesecnom bebom, po nemogucim cestama i uprkos cinjenici da je naša zemlja tada još uvijek bila u vrlo lošim odnosima sa svim zapadnim zemljama. Na povratku su i mene poveli sa sobom u Francusku, bila sam zadužena za cuvanje djeteta koje je medutim u kolima ujela osa za jezik, i ja sam tada prvi put pocela da ridam. Oni su mi tada rekli: "To se moglo svakom desiti", i "Zar ti ne shvataš da si sada isto toliko naša koliko i ova beba?" Kad sam se ja udala, moj muž i ja dobili smo od njih pismo koje je pocinjalo rijecima: "Draga naša djeco", i otada je njihova kuca bila naša kuca. Gošcenja su bila obilata i rafinirana, mada su, naravno, bila ista takva i kad mi nismo bili u gostima. Naš prijatelj je uvijek bio spreman da dokazuje da su hrana i pice najljepše i najvece stvari u covjeka. J'ai bien mange et bien bu - to je bio rezime jednog dana, nekog mjesta, i citavog života. Pod picem je naravno podrazumijevao vino, ali nije imao ništa ni protiv piva. Na našem jeziku znao je da kaže: "Pivo, pivo!", a na ruskom: "Nicevo amerikanskavo!"; taj usklik ponavljao je cesto, smijuci se, sa zadovoljstvom. Vodio nas je na šetnju brodom po Rajni, i tada je govorio: "Pogledajte kako je ona obala preko puta fina i uredna, a vidite kako je ova naša neuredna i lijepa." Kad sam se razboljela, trebalo je da idem na lijecenje u Francusku, o njegovom trošku, ali je došao rat i sve je rasturio. Javljali su mi se telefonom, brat i kuma, na telefonu se kod njih culo kako kod nas puca. Brat je rekao: "Skloni se!", ja sam rekla: "Nemam kud da se sklonim", kuma je pitala: "Ko to puca?", ja sam odgovorila: "Pa Srbi!", ona je rekla: "Kakvi Srbi, to po tebi pucaju muslimani!" Rekla sam mome mužu da cu nadživjeti svoju mamu za tacno deset godina. Zavjetovala sam ga da nikad više ne ode tamo, i da nikad ne prekida vezu sa našim prijateljem u Francuskoj. On mu je kasnije napisao pismo ludo od bola, dao ga je jednom švedskom novinaru koji je putovao u Finsku da ga odande pošalje na njegovu adresu. Odgovor je stigao neocekivano brzo, opet preko nekog novinara, i u njemu je stajalo: "Ako ubuduce želiš živjeti sa nama, odmah dodi. Ti si naš i ova kuca je tvoja kuca dok ima nas." Kad je rat završio, moj muž je otišao da ga posjeti i da mu cestita devedeset i neki rodendan cetvrtog januara, ali ga je docekala vijest da je umro, i to baš na sam Božic. Dobro je jeo i pio, zatim je rekao da ce poci malo ranije u krevet, otišao je u svoju sobu i nije se više vratio. BEOGRADE, LAKU NOC Mornari iz Havane što stoje sa strane, sa strane, pitaju: "Kapetane kako se zove vaš brod"? Moj brod zvao se Beograd. Svojim cvrstim pramcem zariva se u sastave Save i Dunava, ali paluba za razgledanje je ulazni plato na veliki Kalemegdan, odakle se vidi i rijeka i most, i crkva i ljudi. Plovio sam njime još prije svjetskog rata, ali se toga, naravno, ne sjecam. Sjecam se plovidbe iz cetrdeset devete, na koju me je vodila moja baka, moja majkica, koja je pedesete umrla. Nicim nije bila opterecena, ali pretpostavljam da se poslije tri godine života u Sarajevu bojala da cu zaboraviti drugi dio svoga nasljedstva. Išla je da obide svoju bolesnu sestru, ali nije morala na taj put mene voditi. Sjecam se ulaska u voz na staroj sarajevskoj željeznickoj stanici, i toga kako sam, prije nego što cu na visoki stepenik zakoraciti, valjda od uzbudenja, ispustio iz ruku dragocjeni termos, koji se rasprsnuo u hiljade sjajnih komadica. Stvarno sam plovio nekoliko puta od Beograda do Kladova na Dunavu, dakle do mjesta gdje citava naša rijeka, sa obje svoje obale, prelazi u Rumuniju. Bilo je ovako: oko deset izjutra približili smo se Kladovu, od kog nisam mnogo ocekivao. Bio sam vec izmoren palankama, nijedna ulica i dvadeset kuca na obali Dunava, zakljucio sam da je pametnije izvaliti se u naslonjacu i predati se suncu i ljuljanju parobroda, ali zbog nedostatka treninga nepokretnost mi je brzo dosadila, poceo sam