Reklo bi se da je Rusmir Mahmutcehajic autenticni protagonist eseja duha ili Duha, duha vremena, duha povijesti i društva. Mislilac, kojemu je stalo do životnog stila i fiziognomije duha, u kojemu ce ljudska egzistencija biti netaknuta, svagda polifona i u toj polifonosti jedinstvena. Zato je njegova esejistika, misaono produbljena, i kada govori o bosanskom odgovoru, o postmodernosti i tradiciji, o tradiciji i liberalizmu, o ideologiji, svagda u odnosu na individuume i društvo - pledoaje za logos polytropos, za ono što je najviše u sakralnom, u Istini, Pravdi i potpunosti. To je jedna znacajka. I druga je bitna znacajka njegova kulturno/znanstvenog i filozofskog djela jedna figura otvorenosti za Tajnu. U Rilkeovom smislu: pjesništvo i umjetnost su Tajna, i pravi odgovor nije sabran u definitivnom razrješenju Tajne Sfinge. Mi znamo Edipovu sudbinu, koja je metafora za tragiku znanja i djelovanja, koje poseže za Tajnom.Ovdje su figure otvorenosti prisutne u simpatetickom razumijevanju tradicije, Objave, velikih svjetskih religija:judaizma, kršcanstva i islama. Mnogobrojni eseji, clanci i studije pokazuju da zna kriticki procijeniti svijet moderne. Ali mu je potrebna ne fascinacija koja zasljepljuje, nego opuštenost i u Heideggerovom smislu: opuštenost prema znanstveno-tehnickom napretku, koji nam se pojavljuje kao ideologija ili kao fetiš. To je opuštanje naspram postvarenja i u formi metode prirodnih i tehnickih, nomologijskih znanosti, u formi rastuceg industrijaliziranja, globaliziranja i regionaliziranja. Ko otvori stranice ove knjige Bosanski odgovor, moci ce vidjeti ove znacajke. Duboko promišljenu tradiciju, duh sakralnog i sakralnih predaja, judaizma, kršcanstva i islama. U ezoterijskom i egzoterijskom smislu. Taj središnji forum tradicije jeste predaja svetog i sveta predaja, jeste ideja Boga. Ako to prosudujemo via negations, to nije tradicija kako se ona razumijeva u novovjekovnoj i modernoj historiji i filozofiji, cak ni kao imaginarni muzej (A.Malraux); nije povijest kulture, filozofije, literature, umjetnosti, koja je prošla, koja je predmet kulturnih i historijskih znanosti. II Time je jasno kriticko odmaknuce od moderne, koja je predmet kritike u suvremenoj filozofiji, u hermeneutici i kulturnim znanostima, u Kritickoj teoriji i Heideggerovoj post-filozofiji, koja govori o nadolasku "posljednjeg Boga", koji svoju jedinstvenu jedinstvenost cuva izvan onog nama dobro znanog racunskog i hronologijskog odredenja, što kazuju naslovi "mono-teizam", "poli-teizam" i "a-teizam" itd. Kriticko odmaknuce je, cini mi se, u odnosu na onu metafiziku cija je bit dioba ili povijest kao shizofrenija. Linearitet vremena, novi mentalitet, prinuda novog koje je osudeno na starenje, na minulost, taj mit nastaje zaboravom sakralne predaje. Razlog tome je da ta novovjekovna zbilja, koja se danas realizira u industrijskom ili postindustrijskom društvu, kao Amerika, Evropa, Japan itd., kolonizira naše mišljenje i našu fantaziju, sposobnosti za izraz žalosti ili radosti, za mir kako ga razumije pisac Bosanskog odgovora. Bosanski odgovor je igra otvorenih formi hermeneutckog duha, topos opuštene argumentacije, mudre brižnosti, koja prepoznaje zlo u nacionalizmu i fundamentalizmu, u prinudi ideologije i politike, u represivnim kategorijama moderne na kraju 20. i na pocetku 21. stoljeca. Za Mahmutcehajica kriza moderne se ocituje, prije svega, u pervertiranju sakralne predaje u cjelini ili u pojedinim politicko-kulturnim sferama. U Bosni se, na žalost, sabire i svjetlost i tama. U posljednjem desetljecu tama, pomrcina uma i moci opažanja, ukidanje skepse, ocajavanja ili zdvajanja u mišljenju, u suspendiranju moraliteta ljudske egzistencije, koja nas nece prepustiti hladnom i krutom utilitarizmu ili pragmatizmu, koji nije u stanju da razvije "norme zajenickog života i moralitet ciljeva". To se razaznaje iz jedne, rekao bih, demitologizirane strogosti izvedbe, koja je u nas prepoznatljiva po stilu koji nudi interkulturalno razumijevanje i iskustvo. Hermeneuticka reinterpretacija sakralne predaje, pojma Jednote, jedinstva, mnogostrukosti, usmjerena je ne prema nekoj novoj utopiji ili mesijanizmu, s onu stranu heteronomnih moci, u mogucnosti pojavljivanja "tradicije u svjetskoj osjecajnosti", u "traganju za drukcijim intelektualnim vidikom". "Odnosi izmedu modernog mišljenja i tradicijske mudrosti mogu, cini se, doprinijeti prekoracenju granica u koje se covjek sam zatvorio."(158). Pisac nalazi krunske svjedoke medu filozofima, sociolozima i teolozima: u ustanovljavanju opravdanosti ocekivanja re-habilitacije tradicijskih sadržaja u sakralnim predama, u judaizmu, kršcanstvu i islamu. Traganje za odgonetanjem zagonetke o sklonosti prema zlu, postvarenju iinstrumentaliziranju, povredama i ratovima, vrhuni u jednoj novoj irenologiji, u filozofiji koja znak za nauk ne-borbe, u moralnoj ontologiji koja izražava naša bitna pitanja, u nastojanju da pronade odgovor u usmjerenosti prema miru, tom novom nauku ne-borbe i kreativiteta mišljenja, doživljavanja i oblikovanja. To je srž predstave koja nas upucuje na tragicno iskustvo Bosne, koje se tice svakog individuuma i svakog naroda. To iskustvo je u znaku kraja 20. stoljeca: trijumf ideologije nacije, nacionalizma i fundamentalizma. Rusmir Mahmutcehajic je promišljeno analizirao pojam jedinstva u razlikama. Odavno je još u postmetafizici Heidegger pokazao da identitet ne potire diferenciju nego je omogucuje. I ovo interpretiranje sakralne tradicije izlazi iz okvira antikvarnog pojma povijesti u Nietzscheovom smislu. "Covjek je izvorno savršen", kazuje pisac. Udaljavanje od "pocelne cistote", od onog sakralnog tradicijskog sadržaja, znaci potamnjenje u ljudskoj subjektivnosti, u jastvu, "što je isto s njezinim zaboravljanjem". III "Covjek je stoga tako u neprestanom iskušavanju izmedu dobra s Bogom i zemaljske raskoši."(160). Mahmutcehajic u svim esejima otkriva smisao ovog stava, prolazeci sve tradicije i religije, sve povijesne i duhovne