U Bosni i Hercegovini postoje tri paralelna udruženja pisaca: sarajevsko, banjalucko i zapadnomostarsko. Vec sama cinjenica da su tako teritorijalno rasporedena upucuje na zakljucak da su bosanska književnicka udruženja tijesno povezana sa centrima politicke moci. Banjalucko i zapadnomostarsko književnicko udruženje okupljaju pisce na jednonacionalnoj osnovi, u prvom su sve sami Srbi, u drugom sami Hrvati, dok sarajevsko društvo pisaca, barem prema svome imenu - Društvo pisaca bih, nastoji biti višenacionalno. Ali, i u djelovanju ovog društva, preciznije receno njegovih rukovodilaca, od zadnjeg bosanskog krvavog rata na ovamo pocesto se nalazila puka politicka djelatnost i rigidna ideologija. U takvom stanju stvari objelodanjuje se sva perverznost mehanizama kojima su totalitarne nacionalne ideologije usisale bosanska književnicka udruženja i pretvorile ih u svoje politicke ekspoziture. Zapadnomostarska i banjalucka spisateljska organizacija zatvorene u svoj autizam, porobljene rigidnom nacionalnom ideologijom, servilno uslužne politickim mocnicima, koji u postratnoj Bosni i nisu ništa drugo do kriminogene vladajuce elite, pretvorile su se, kako u savetima mladom piscu kaže Danilo Kiš - u politicarevog vratara prema gomili. Stavljajuci književnost u službu izgradnje redukcionisticke, desno ideološke interpretacije nacionalnog identiteta, svodeci time beskraj njenih svjetova na jednu jedinu dimenziju, ove su oragnizacije literaturu iz suvremenog vratile u predmoderno doba, na prelaz iz 20. U 19. Stoljece i onaj duh ovdašnjeg nacionalno borbenog romantizma koji je pero metaforizirao sabljom, topom, puškom videci književnost iskljucivo u funkciji emancipiranja i homogeniziranja balkanske verzije nacije. U ovakvoj funkcionalizaciji književnosti tim se spisateljskim udruženjima dogodio krajnji oblik pervezije, jer njihov poeticki sistem u konacnom zbiru racuna ne dozvoljava literaturi cak ni to da bude u službi obogotvorene nacije, nego kriminogene politike, koja se u svom sistemu parola javlja i kao potpuni vlasnik nacije. Ako su balkanski romanticari svojim ideologijama u 19. Vijeku i nudili nadu da ce literaturom emancipirati nacije, onda današnja spisteljska udruženja svojim rigidnim ideološkim povratkom u prošlost nude samo puki ocaj, namicu omcu na vrat obogotvorenoj naciji i na koncu postaju njeni tamnicari. Kada se trebalo suociti sa užasom nedavne prošlosti, ova udruženja su svojim mukom taj užas podržala, cak svojim stavom ovjerila, legitimirala kao kulturološko-ideološku cinjenicu. A potom su i užas i strašne ratne zlocine u ideološkoj manipulativnoj igri proglasila za oslobodilacku borbu svojih nacija, trudeci se da tu laž ucine jednom od temeljnih vrijednosti nacionalnog identiteta. Na drugoj strani, sarajevsko društvo pisaca bih gotovo je potpuno pod donedavnim vodstvom nedžada ibrišimovica licilo na politiku alije izetbegovica, pogotovu na onu njegovu poznatu izjavu kako dopodne misli jedno, a od podne drugo. Privatizirano od svoga rukovodstva, ovo društvo ciji su clanovi neki od uglednih srpskih i hrvatskih pisaca iz bih, nerijetko je znalo napustiti svoju bosansku platformu i u konkretnoj djelatnosti ispoljiti se kao cisto bošnjacko spisatljesko udruženje. I ne samo to, nego je znalo i da se prikloni desnoj ideološkoj intrepretaciji bošnjackog nacionalnog identiteta. Otud njegov donedavni skeretar u jednom svom tekstu objavljenom u politickom sedmicniku Ljiljan u ljeto 1998. Izvodi podjelu bošnjackih pisaca na tzv. Tvrde i tzv. Mehke Bošnjake. Optužujuci mehke bošnjake da su omekašli svoje bošnjaštvo kako bi lakše svoje književno djelo prodali svjetskom tržištu, sekretar je na racun estetskih kriterija vrijednosti uveo cisto ideološko-politicke. Iste one kriterije što ih je kao osnovna programska nacela u prakticnom djelovanju ovog društva kontinuirano zastupao Nedžad Ibrišimovic, donedavni predsjednik. Upravo zbog tih kriterija, Ibrišimovic prije nekoliko godina onemogucuje izbor Nenada Velickovica u Društvo pisaca bih, proglasivši njegovu prozu i roman Konacari - cetnickom. Na takvu politicku diskfalifikaciju nije uopce reagiralo pasivno clanstvo, kao ni na mnoge druge ibrišimoviceve ispade kojima je ovom društvu davan desni ideološki predznak. Taj prvi u nizu skandaloznih poteza uprave sarajevskog društva pisaca i nespremnost sedamedsetak njegovih clanova da se suprotstave ibrišimovicevoj manipulaciji ovim društvom otvorio je prostor za kasnije sve jace i sve sramotnije njegove politikantske manipulacije. Tako ce npr. Ibrišimovic u povodu polemike Vešovic - Latic, ponoviti u ime književnicke udruge rijeci predsjednika svoje politicke partije Alije Izetbegovica. Polemika u kojoj Latic prijeti Vešovicu stotinama hiljada svojih istomišljenika, za Izetbegovica je bila svada izmedu "dvojice dobrih bosanaca", kako je politicar što do podne misli jedno, od podne drugo, po noci snuje trece, a planira cetvrto, okvalificirao ovu polemiku u intervjuu sarajevskoj televiziji. Isto znacenje ovoj polemici, u kojoj je Latic kao profesionalni Izetbegovicev savjetnik u predsjedništvu bih pozvao stotinu hiljada svojih istomišljenika da Vešovicu argumentom prijetnje odgovore na argument slobode mišljenja, dace i upravni odbor sarajevskog društva pisaca. Samo što ce on rijec bosanaca zamijeniti rijecju pisaca, da bi u ovoj manipulativnoj perverznoj igri polemiku prinicipijelne naravi sveo na privatni sukob. Time su predsjednik ibrišimovic i upravni odbor ovo spisateljsko udruženje ucinili taocem izetbegoviceve politike, do kraja demaskirajuci svoju ulogu. To je bio razlog nekolicini pisaca (Vešovic, Sarajlic. Slavko Šantic itd.) Da napuste ovo udruženje, kao što je na drugoj strani takvo djelovanje bilo razlogom da neki od najznacjanijih bosanskih pisaca nikad ne postanu njegovi clanovi. Spisak Ibrišimovicevih ideoloških manipulacija ovim se ne iscrpljuje. U borbi za redukcionisticku interpretaciju bošnjackog nacionalnog identiteta, on ce preformulirati ideološku pod