Andrej Nikolaidis (Sarajevo, 1974) jedan je od najzanimljivijih i najplodnijih mladih postmodernistickih autora na ex-jugoslavenskom prostoru. Kriticar, esejist, novinar, romansijer, nikolaidis je svojim književnim djelom (ogledi o ravnodušnosti /1996/, zašto Mira Furlan /1997/, Katedrala u sijetlu /1999/) presudno obilježio suvremenu crnogorsku književnu situaciju, a uz još nekoliko mladih autora (Aleksandar Becanovic, Balša Brkovic, Pavle Goranovic, Ognjen Spahic itd.) Temeljno doprinosi preobrazbi njene modernisticke u postmodernisticku literarnu paradigmu. to nastojanje da se raskine s modernistickim esencijalizmom i utemeljnosti te umjetnosti u liotarovski shvacenim metanaracijama, što u slucaju crnogorske književnosti podrazumijeva i njenu postamentiranost u epski kulturalni kod zasnovan na njegoševom poetickom modelu, nikolaids pokazuje kako u svojoj proznoj isto tako i u esejistickoj i kritickoj produkciji. Okupljeni oko nekoliko casopisa, od kojih je najznacajniji ars, casopis crnogorskog društva nezavisnih pisaca, mladi crnogorski postmodernisticki orijentirani pisci svoj su literarni model, što nije odlika književnih situacija u drugim sredinama ex jugoslavenskog kulturnog prostora, ucinili dominantnim, normativnim i vladajucim. Ova se ocjena odnosi, naravno, iskljucivo na vrijednost njihove literature, ne i na njenu širu društvenu i verifikaciju unutar studija književnosti. Nikolaidis je uz becanovica centralna figura ovog cnogorskog postmodernistickog preokreta, a u njegovim esejima i kritickim radovima nemalo dolazi do izražaja liberalna, lijevo usmjerena orijentacija, te radikalan raskid sa epskom umjetnickom tradicijom i esencijalistickom kritikom, kao doiminatnim obilježjima crnogrske modernististicke paradigme. Roman oni nosi sve najbolje osobine postmodernistickog koncepta višestruko kodiranog romana, ili žanrovskog romana kako ovaj romaneskni tip voli kvalificirati južnoslavenska postmodernisticka kritika. To znaci da nikolaidis u postupku višestrukog kodiranja romana kombinira razlicite romaneskne obrasce, da bi u konacnici ostvario neku vrstu hibridnog romanesknog teksta. U toj hibridnosti ispoštovan je stav postmodernisticke teorije, promoviran još u davnom tekstu lesli fiedlera prijeci granicu - zatvoriti ponor (playboy, 1969), prema kojem postmodernisticka književnost nastoji da u postupku trivijalizacije ukine ponor izmedu elitne i masovne kulture. Otud postupak trivijalizacije ne znaci doslovno ispisivanje krimica, ljubica ili nekih drugih trivijalnih žanrova, kako se cesto shvata u ovdašnjoj akademskoj kritici, nego stapanje, kombiniranje, prestrukuriranje, dakle, jedno u osnovi složeno preslojavanje žanrovskih obrazaca, pri cemu nestaje modernisticke napetosti izmedu lake i teške književnosti, da parafraziram naslov knjige milivoja solara posvecene, izmedu ostalog, i ovoj temi. Istodobno s tim obilježjima, višestruko kodirani roman odreden je i retro-interesom, što znaci da u preslojavanju žanrovskih konvencija, gdje nestaju cvrste granice na kojima pociva klasicna žanrologija, on esejizira, intelektualizira narativni diskurs u procesu precitavanja tradicije. Postmodernisticka praksa južnoslavneske interliterarne zajednice realizirala je dva modusa ovog romana. Na jednoj strani to je pavlicicevsko-tribusonovski modus lakog štiva, u kojem se i u najdoslovnijem smislu zna dogoditi ispisivanje krimica i ljubica. Na drugoj strani višestruko kodirani roman kao miks romanesknih obrazaca može se pronaci u opusu borisava pekica, dževada karahasana, ili tvrtka kulenovica, uz napomenu da svaki od ovih pisaca na vrlo razlicite nacine realizira ovaj romaneskni obrazac. Nikolaids u romanu oni ide dalje u ispitivanju mogucnosti ovog romanesknog obrasca. On, naime, roman uvlaci u šire podrucje nego je to slucaj u dosadašnjoj romanesknoj praksi ovog prostora. Moglo bi se cak reci da se njegov roman ne krece samo unutar književnih nego i intermedijalnih konvencija, pa se u njegovoj podlozi nalaze koliko obrasci krimica, ljubica, toliko i neke od konvencija horor-filma, zakonitosti montaže i režiserske orkestracije scena, te postupci kadriranja. U ovoj hibridnosti narativnog postupka nikolaidis se veoma dobro snalazi, a izmjene narativnih perspektiva omogucuju mu istovremeno i esejizaciju i psihološku karakterizaciju likova, složeno postavljanje u medusobne odnose, da bi njegova vješto izvedena, napeta prica u svojim parabolickim svojstvima dobila obilježja složene analize modela kulture potrošackog društva, razlictih aspekata njegove eticke degradicije i katastroficko-apokaliptickih mogucnosti cilja kojemu je taj kulturni model usmjeren. Otud je obrazac trivijalizacije u ovom romanu nadograden, pa se on može citati kao parabolicki, kulturološki roman koji iz perspektive telosa ka kojemu je upravljena suvremena zapadna kultura ispituje/analizira njen katastroficki simulakrum. Ovaj relativno složen semanticki okvir nikoladis realizira u sasma jednostavnoj, veoma napetoj mozaicnoj fabuli, koja na momente zna ostvariti i ucinak dramskog naboja. Zapocevši kao kratka hronicarska uputa u historiju i osnivanje americkog gradica grinsbergvila, roman oni prati život petoro americkih srednjoškolaca: toma džonsona, i dva ljubavna para samante plat i džeremi džonsona, te toni everton i sendi bergera do njihovog tragicnog kraja. Razvivši odmah na pocetku centralnu metonimiju romana - groblje, na kojem je izgraden grinsbergvil i na kojem pociva suvremena civlizacija - nikolaidis po zakonitostima krimica suprotstavlja glavne protagoniste svoje price. Suocen sa moralonom degradacijom i zlom koje generira suvremena kulture, tom džonson postaje stravicni masovni ubica u ime jezuitski shvacenog morala, dok sendi berger, toni everton i džeremi džonson nastoje u maksimalnoj mjeri iscrpsti sav hedonizam što im ga omogucuje ta kultura. Na toj osnovi se hedonizam namece za osnovnu ideologijsku vrijednost te kulture, što na drugoj strani, kao suprotan ideologijski pol, proizvodi ideologiju