Krešimir Bagic (1962), jedan je od najznacajnijih hrvatskih knjižvnih kriticara i pjesnika što su u književni život ušli osamdesetih godina prošlog stoljeca okupljeni oko casopisa Quorum sa naglašenim postmodernistickim poetickim stavom. Objavio je sljedece knjige pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregoricem) 1988; Izmedu dva snažna dima, 1989; Krošnja, 1994. i Bršljan, 1996. Pored poezije i kritike, piše znanstvene studije i bavi se priredivackim radom. Navijac je Hajduka i OM-a. U sveopštoj postmodernistickoj razudenosti, u svijetu kojim vlada trauma i informaciona šizofrenija, dok užvamo u vještackim rajevima tranzicijskog modela društva, neka od temeljnih pitanja, (barem što se knjižvnosti tice) glase: kako pisati poeziju danas ili šta jeste poezija danas? Cini se da na ova pitanja pokušava dati odgovore knjiga pjesama Krešimira Bagica Jezik za svaku udaljenost. Pocev od njenog naziva, odmah je jasno gdje "pjesnik cilja", naime, u problem jezika kao osnovnog konstitutivnog elementa ne jedino iskljucivo pjesme, nego i njenog svijeta, pri cemu pjesma nije svedena samo na jezik, njim omocena kao svojim temeljnim referentom, nego je upucena iz vizure poetike nove osjecajnosti istodobno i jeziku i pjesnickom subjektu i svijetu koji tvori. Problem pronalažnja odgovarajuceg poetskog jezika, probijanje kroz slojeve tudih rijeci da bi se došlo do vlastitog diskursa, Bagic rješava na više nacina: poetikom malih stvari, mocnim sitnicama, naglašenom lirizacijom banalnih dogadaja iz svakodnevnog žvota, ukrštanjem poezije i proze, citatno-ironickim osjecajem svijeta. Sve gore navedeno, naravno, ne predstavlja ništa novo, dosad nevideno u poeziji. Bagicev stih je sasvim jasan i precizan, pa cak i kada odstupa od elemenata "zadate poetike", metaforizirajuci jezik, on i dalje ostaje prozracan i osloboden modernistickih tlapnji, što su sadržane u rijecima: hermeticnost, tamnost ili nejasnost. Njegovi lajtmotiv-stihovi, u kojima je sadržana maksima poetske autoreferencijalnosti, cak neka vrsta poetskog programa koji traž od jezika da u sebe vrati prognanu stvarnost, jesu: "krošnja kaž da je krošnja" i "cvijet da je cvijet". Takvi stihovi vracaju izlizanim rijecima njihovo prvobitno, ali im baš preko te svijesti o ispražnjenosti jezika od stvarnosti donosi i novo znacenje. Naime, na taj nacin Bagic naseljava vlastiti jezik punim, a ne modernisticki praznim oznaciteljima. Pa, ipak, da vjera u "svetu jednostavnost jezika" nije bespogovorna ocituju slijedeci stihovi: "otvorio sam oci u drugom gradu, pošumio ga nesigurnim rijecima". Gdje akcenat jeste na ovom nesigurnim, kojim se u psihološkoj i emocionalnoj ravni ožvljava opcepoznati filozofski stav o jeziku praznom od stvarnosti. S druge strane, izvrsna pjesnicka slika "mrakom ulaticen je ovaj grad", upozorava nas da imamo posla sa zrelim obrtnikom rijeCi. Ova poezija je i autoreferencijalna, programska, lišena autoironicnih nanosa, osim kada programski prevazilazi modernisticke ili postmodernisticke poetske regule, krecuci se prema poetici nove osjecajnosti. Tematsko odredenje ove knjige, pored onih nekoliko "vjecnih zadanih elemenata", Bagic pronalazi u nogometnom svemiru ili u gradivnim jedinicama samog jezika, imenicama, glagolima, usklicnicima itd. Na drugoj strani Bagiceva poezija je u intertekstualnom dopisivanju sa citavim nizom hrvatskih pjesnika: Danijelom Dragojevicem, Brankom Malešom, Damirom Milošem, Ankom Cagar, ali i sa Matošem, Ujevicem, ili Šimicem. Otud se ona iz jezika, krece ka razliCitim autorskim jezicima, gradeci neku vrstu poetskog kosmosa. Taj je kosmos u pjesmi-ciklusu Hrvatski pjesnik, graficki oblikovanoj tako da pjesma vizualizira pješcani sat, slikovno zauzet zapravo time da ukaž na tjelesnu kretnju jezika od Šimica s pocetka stoljeca do Bagica na njegovu kraju. Pjesma u obliku pješcanog sata tako zbira u sebi s jedne strane nezaustavljivo curenje vremena, a na drugoj strani slaganje i zaustavljanje tog nezaustavljivog curenja u jezik. Onaj isti jezik koji je kod Bagica u ranijim zbirkama bio izložn nekoj vrsti ludizma, pjesnickoj igri, cak potpunom svodenju pjesme samo na jezicku igru. Taj je jezik ovom pjesmom dobio i svoju tjelesnost i vremenitost, naslage biografija i poezija, jednom rijecju postmodernisticku muzealnost, zvitalnu u rezbarenje svijeta poezije. Otud je Hrvatski pjesnik pjesma mnogolikog lirskog subjektiviteta, onaj eliotovski pogled unazad, u tradiciju kojoj se svaka poetska individualnost pridodaje, mukotrpno je osvajajuci. Knjiga Jezik za svaku udaljenost montirana je od pet ciklusa. U prvom Jžai bien compris, merci Bagic melanholicno oblikuje pseudo biografski svijet, izlazi iz domena jezicke igre u vantekstualnu zbilju, dekribira kako vlastitu melanholiju tako i stanja stvarnosti koju gotovo sinestezijski ožvljuje u pjesmi. Tehnikom montaž i kadriranja, Bagic postiž osobenu unutrašnju deskripciju stvarnosti, da bi se pseudobiografsko ukazalo na koncu kao mozaik slika stvarnosti, melanholija deponovana u jezik koji istodobno nastanjuju i pingvini, i francuski lokaliteti, i hrvatski egzilni likovi, i pjesnikove emocije, a ponad svega toga treperi blagi lahor Bagiceva patosa i melanholije. U drugom ciklusu pod naslovom Možeš li izdržati pogled Bagic oprobava uspostaviti poetski kontakt sa malim, naoko nevažim, a egzistencijalno presudnim slikama iz prirode, iz neposrednog fizickog svijeta. Djetinje doze nježosti stvari koje nas gledaju, odjednom tom fizickom ili prirodnom daju ogromnu duhovnu energiju, inkorporiraju pjesnikov slikarski pogled u sebe. U ciklusu Vrijeme slavlja poetski dodir s prirodnim, stvarnosnim elementom još više je pojacan buduci da se uspostavlja kao niz mekih filtera, nositelja identitetske odgode i levitacijskog stapanja sa stvarnosnim elementom. Završni ciklus Zašto mi je Thomas Bernhard ukrao pjesmu u kombiniranju poetskog i proznog, u nekoj vrsti poetske proze socijalizira estetsko iskustvo, ispituje traumu u susretu estetskog i sociološkog, da bi se to ispitivanje opet vratilo