1. Dogovor je bio vrlo jednostavan. Razvuci cemo se u liniju. Nas devet. Razdaljina od jednog do drugog je 5-1o metara. Frontalni napad prema pravilu službe. Celo ce ispucati zolju. To je naša artiljerijska priprema. Dici cemo se sa trave. Poceti pucati i tekbirati, trceci prema njihovim rovovima. Pa ko živ, ko mrtav. Sad ležimo i pušimo u sigurnosti naše linije. Šljemovi su na glavama, grudni rapovi ispunjeni okvirima od po trideset metaka. Celo na ledima nosi zolju. Naša "mocna artiljerija". Jedini od nas, Faco ima automat sa drvenim kundakom. Kaže da mu ta puška donosi srecu. Linijaši nas nude cigarama i kafom, žmirkajuci, zadovoljni što oni ne idu u akciju. Sve za diverzante. Razgovor je uobicajen, niko ne spominje ono što ce se desiti. Kao da idemo na piknik, a ne u juriš. Oktobarski vjetar demobiliše oker lišce sa graba i bukve. U padu, ono se dodiruje i šušti poput indijske svile. Borovi su neuništivi. Tamnozelene iglice cešljaju vjetar. Cekamo da se komandant bataljona javi motorolom i da naredenje da napadnemo. Noc je vec odavno na snazi. Mi smo u šumi. Tu je formirana cudna potkovicasta linija. Ispod šume je asfaltna cesta. Još niže je ogromna uvala, mracna kao ždrijelo King Konga. Tristo metara preko uvale nastavlja se naša linija. Tako da smo uklinjeni u njihovu liniju. I nenadjebivo istureni prema oružjima svih kalibara. Celo rukom daje znak za pokret. Hafura i ja odlazimo u izvidanje, za svaki slucaj, iako je noc komandna boja. Izlazimo iz šume. Hodamo kao maskirni duhovi. Privlacimo se do kržljavog grmlja. Ako neko slucajno zapuca, mi smo "donji" jer se nalazimo izmedu linija. Jedino na što se oslanjamo je sluh. Cujemo nerazgovijetan ljudski govor. Susprežemo disanje. Iz njihovih rovova dopire neko lupkanje po zemlji. Zvuk je tup. Kao da se ukopavaju. Koji kurac sad to rade? Prilazi nam Celo sa ostatkom odjeljenja. Rasporedujemo se po dogovoru i pocinjemo puzati. Golo brdo. Postoji li gluplji naziv za cuku? Polako napredujemo do odredene tacke. Ne vidimo njihove rovove. Bice da su im rovovi malo ispod samoga vrha cuke, sa njihove strane. Celo ustaje, rasklapa zolju. Nišani odoka. Raketa odlijece iza brda u "Zanzibar". Sigurno je pogodio štalu ili neki drugi "strateški" objekat. Nije ni bitno, to je obican psihološki trik. Eksplozija pojacava strah, a u strahu su velike i bijele oci, k'o u vola pred klanje. Trcimo, pucamo i urlamo. Metri se cine dugi kao kilometri u maratonu. Vrijeme se rasteže poput pracke. Svijetleci meci frcaju na sve strane. Njihova pucnjava nas usporava. Ležimo na zemlji bez ikakvog zaklona. To je to. Golo brdo. Mrtvacki poligon. Lezi i pasi travu! - Celo, zakovala mi puška, haj' 'vamo! - dere se Faco. Celo nogom otkiva Facinu pušku. Faco drveni kundak stavlja ispred glave da ga metak ne pogodi u celo. - Tvrdo je mamu mu jebem! - cujem Hafuru. - Pušiona, nego šta! - Povlacite se! - vice Celo. Nemamo vremena za dužu pricu. Kotrljamo se niza stranu prema našoj liniji. Zašticeni smo od metaka jer smo ispod pregiba cuke. Rucne bombe ekplodiraju na mjestu gdje smo maloprije bili. Odzvanja kao u bunaru. Došli smo do šume. Niko nije ranjen ni mrtav. Regrut je savio glavu i gleda u zemlju. Njegova blijeda put daje mu izgled zombija. Orlovski nos, obješen na licu kao mesarska kuka, cini ga živom karikaturom. Hoda savijajuci se u kukovima. Kao da želi koracima izmjeriti vlastitu nesigurnost. Imati regruta u jedinici, znaci biti obilježen pehom. Gotovo je nevjerovatno kako se smrt lijepi za njih. Ponekad sam bio uvjeren da im na celu mogu vidjeti "smrtni znak". Još uvijek nije svjestan da je preživio. - Ovu posranu cuku ni Baš-Celik ne bi mog'o zauzeti - kaže Hafura. - Jes' zajebano u picku mater'nu. - Nocni napad je živa lutrija - javlja se Merva. - Sve je lutrija: kad napadaš, kad si na liniji, kad si na odmoru u civilki, 'dje god okreneš može te zakaciti. - Kurceva sreca - govori Celo. - Još na to sve i puška mi zakuje - žali se Faco. Celo se smije i namiguje. Silazimo na asfalt. - Haj' ljudi vidimo se - pozdravlja nas stražar na krajnjoj lijevoj zemunici. Hodamo u grupi. Vucemo noge k'o limeni roboti. Vracamo se nazad dvjesta metara prema našoj pozadini, gdje iz tame izranja kuca u kojoj spavamo. Merva i ja smo prvi na straži. Ostali odlaze na spavanje. Stojimo ispred vrata i gledamo u livadu ispred kuce. Desno od nas zjapi velika "šupljina". Tek nekih pola kilometra visoko u planinskom masivu su naše linije. Mi smo fakticki predstraža. Mrak postaje gust kao kad voz uleti u tunel. - Sutra, ustvari, ujutro, opet cemo u akciju. - Jebacemo mi izgleda riblju mater! - Ukopani su do središta zemlje, ne mo'š im pera odbiti - jada se Merva više za sebe. U daljini neko pijan puca obilježavajucim mecima u nebo. Zapišavam cošak kuce. Novi dan- nova nafaka. Jes' al' u kurcu! 2. Opet ista prica. Jedino što napadamo danju. Kakvo je bilo nebo? Je li bilo sunca? Ne sjecam se. Uniforma ima jednolican unisex miris. Trava je bila vlažna i sivo-zelena kao zidovi javnog zahoda. Tih nekoliko minuta prije napada traje savršena tišina. Zamiru i zvuci prirode. Ili ih cula ne registruju, zaokupljena samo jednim, ostati živ. Tijelo mi je kao znojna i zgrcena šaka. Ispaljivanje zolje. Red pucanja i tekbiranja. Nenadano lako smo probili liniju. Upali u njihove prazne rovove. Damari mi gužvaju facu. Rasprskavajuci meci pucketaju kao kokice. Redžo Begic kleci desno od mene. Ispod vojnicke deke viri slama. Preturamo vojnicke torbe. Vlasnik "moje" zove se Duško Banjac. Njegovo ime je napisano drvenom olovkom na komadu papira iz racunske teke. Kartonske municijske kutije trpamo u džepove. Iz Redžinih usta ispada mlaz guste krvi. Krklja, i lice mu dobija farbu kreca. Isprva sam pomislio da mu je metak proletio kroz usta. Izvlacimo ga iz rova i odvlacimo desetak metara ispod u zaklon. Umro je za nekoliko sekundi. Nismo stigli ni da ga previjemo. Zrno mu je prošlo uzduž kroz prsa. Rasturilo srce. Pokrili smo ga šatorskim krilom. Kad vidiš mrtvaca, uvjeriš se u vlastit