Vecina je Brešanovih drama i proza nastala na fonu nekih klasicnih djela svjetske književnosti ili se bar koristi tzv. rekurentnim motivima koji se perpetuiraju kroz razlicita djela umjetnicke tradicije. Istodobno, radnja je Brešanovih tekstova uvijek situirana u domace ambijente; njegovi likovi su najcešce podrijetlom iz šibenskog zaleda, govore dijalektalno obilježenom štokavskom ikavicom i imaju prepoznatljive osobine koje obicno povezujemo s morlackim etnostereotipom. Medutim, to ne znaci da je Brešan ruralni pisac; on ne mitopoetizira svoje likove, ne smatra ih poput, recimo, Aralice utjelovljenjem etickih vrlina i cuvarima nacionalnog identiteta. Dijalektom se Brešan koristi ponajprije jer je svjestan da standardni hrvatski na pozornici zvuci odviše knjiški, suho i drveno, osobito je teško njime postici humoristicki efekt; s druge strane, morlackom mentalitetu je prirodena teatralizacijska crta koja se ocituje u verbalnom pripetavanju, u nadmudrivanju, smišljanju lukavosti, pa je piscu šteta sve te prednosti ne iskoristiti kad vec iz osobnog iskustva poznaje te ljude i njihov govor. Ali i onda kad nam se cini da se sav unio u prikazivanje seoskih burgijanja, Brešan je, zapravo, filozofski pisac kojega primarno zaokupljaju eticki problemi; njegovi lokalno ambijentirani likovi "ni ne znajuci za to" sudjeluju u bolje bi bilo reci postavljanju nego rješavanju neke univerzalne zagonetke sugerirane literarnotradicijskim fonom, zagonetke kojom su se vec mnogo puta bavili najveci pisci i umjetnici. Faustovski motiv Isti postupak Brešan ponavlja i u romanu Astaroth. Polazi od faustovskoga književnog motiva koji je dosad realiziran u bezbrojnim varijantnim oblicima, od kojih je zaigurno najpoznatiji onaj Goetheov. Taj je motiv i dosad privlacio Brešana, njime se bavio u svojim dramama. Naravno, Brešanov se Martin Boras znatno razlikuje od Goetheova Fausta: on nije znanstvenik i mislilac, nego siromašni djecak iz šibenskog predgrada koji sklopivši ugovor s Astarothom/Necastivim postaje uspješan zagrebacki trgovac, sretan otac i suprug; uza sve to, on je diskretan i vrlo uspješan zavodnik, ostvaruje upravo ono što vecina obicnih ljudi smatra sretnim životom. Dok je Goetheov Faust izniman svojom individualnošcu, psihickom kompleksnošcu, svojim obrazovanjem, mislilac koji je sposoban proniknuti u problem cjelokupne povijesti evropske kulture, Brešanov bi Boras pripadao nižem mimetskom modusu: on ne posjeduje nikakve izvanstandardne spoznajne vrline, niti ga zanima pomoc Necastivoga u razvijanju nekakvog filozofskog uvida u "bit života"; njegov je "recept za srecu" vrlo jednostavan; kad se taj plan Necastivoga pocinje realizirati, sam Boras ni u jednom trenu nece posumnjati da to što on živi doista jest sretan život. U životu toga našega hrvatskog Fausta nema nikakve dramatike, nema narativne atraktivnosti, pa Brešan i svodi prikaz prvoga, reklo bi se pravoga, Borasova života (svih njegovih osamdeset godina) na jedva tridesetak stranica; pisca zapravo zanima nastavak goetheovske price o Faustu: što ce se dogoditi kad Necastivi dode sa zahtjevom za naplatu dugovanja? Necastivi daje Borasu mogucnost reinkarnacije, prelaska u tijela drugih likova, ali ta besmrtnost ima visoku cijenu. U svojem prvom životu Boras je bio socijalno konstruktivna osoba: Necastivi ga nije opterecivao nikakvim zahtjevima, živio je kao harmonicno bice koje vjeruje u principe dobra, ljubavi, solidarnosti s bližnjima; medutim, okoncanjem tog svojeg prvog života on postaje orude u ostvarivanju plana Necastivog. Dramaticnost u konstituiranju Borasova lika u tim kasnijim životima realizirana je tako što on nije potpuno lišen vlastite volje i sjecanja na prethodni život, još u njemu postoji želja da bude dobar, da voli bližnje; medutim, Necastivi mu ne dopušta da realizira vlastitu volju: kad se Boras pocne otimati planu Necastivoga želeci nešto uciniti po svojoj volji, Necastivi ce mu oduzeti fizicku snagu i onemoguciti ga. Demonizam povijesti Ovaj roman ima stanovitih slicnosti s Ispovijedima nekarakternog covjeka (1996); u prethodnom romanu Brešan je proveo svojega suvremenog pikara Fabricija Viskova kroz najvažnija zbivanja iz hrvatske povijesti XX stoljeca, propitujuci smisao te povijesti s eticke pozicije, problematizirajuci one ideje i politicke koncepte koji su u ime ideala države ili klase bili spremni zanemariti osobnu slobodu, pa i živote pojedinaca. I u ovom romanu Brešan se ponovo bavi velikim zbivanjima iz hrvatske povijesti (ne obuhvaca doduše cijelo stoljece, u fokusu su uglavnom zbivanja od pocetka II svjetskog rata). Martin se Boras nakon svoje smrti pojavljuje reinkarniran u oblicjima ustaškog dužnosnika Antuna Maglice, udbaškog funkcionera Predraga Santinija, zatim kao katolicki svecenik otac Florijan, pa kao drveni kip, hrvatski politicki emigrant Borna Cvetnic, pukovnik JNA Ocokoljic, bojnik HVO-a Palada, križarski vitez, palestinski terorist; ti likovi provode citatelja kroz ustašku strahovladu, komunisticki teror, razdoblje liberalizacije potkraj šezdesetih, budenje nacionalistickog pokreta, zatim kroz milje politicke emigracije, u Vukovar 1991., u bosanski rat, a pri kraju romana ambijentalni se okvir internacionalizira pa Boras seli i na Bliski Istok, a vremenski kontinuitet zamijenjen je transhistorijskim ekskurzima glavnog lika, koji pocinje šetati kroz razlicite povijesne epohe (Kristovo razdoblje, križarski ratovi, suvremeni sukobi Izraelaca i Palestinaca)... U kompoziciji romana opsegom dominiraju sekvencijalni blokovi posveceni Maglici i Santiniju, odnosno razdobljima NDH i ranom razdoblju socijalisticke Jugoslavije; kroz dramaticne sudbine tih dvaju likova Brešan pokazuje kako fanaticno fetišiziranje neke politicke ideje (cak kad je ona zasnovana na u osnovi pozitivnim idejama) uvijek završava u zlocinu, u nasilju nad pojedincem koji se ne uklapa u reduktivne politicke sheme, u ogranicavanju ljudske slobode, u svodenju bogatstva oblika života na reduktivnu shematiku ideologijskog