Da. Ovo je stvarnost. Prica Sunovrat pocinje spomenutim rijecima, mada bi se isti ovaj pocetak mogao odnositi i na svaku od šesnaest prica koje se nalaze u zbirci Prilicno mrtvi (Narodna knjiga/Alfa, Beograd, 2000.). Vladan Matijevic prica o stvarnosti ili, bolje receno: prica o stvarnostima. Likovi ove zbirke su najzanimljivije što nam Matijevic nudi. Njegovi likovi su geografski razasuti, ali su smisaono povezani; u beznadu su. U pricama, bilo da je prikazan samo dio života nekog lika (Prolece Filipa Kukavice, Došljak), bilo da je brzinski isprican njegov cijeli život (Kamencici puta Brne Zrnc), vrvi od besmislenosti. Likovi su odbacili metafiziku, nemaju ni jednu uporišnu tacku na koju bi se oslonili, možda samo privide koji se brzo rasplinu. U prici Oficir ružnog lica pripovjedac i glavni lik price kaže: Kao mali shvatio sam da nebeska pravda ne postoji i to saznanje ce mi u životu mnogo pomoci. Postace SS oficir, jednostavnije: fašista. Oduzimajuci im bilo kakav oslonac, Matijevic ih dovodi u bizarne situacije: lik koji hoce otici od svoje žene na izlaznim vratima nalazi zemlju koja mu ne dozvoljava da otvori vrata; gospoda Matjusov ima u glavi zabodeno gušcije pero... Bitan je i kontekst price, kontekst radnje u kojoj se lik pojavljuje, kao i historijski kontekst u kojem je smješteno vrijeme price. Sve price smještene su u XIX i XX stoljece, nema prica cije je unutrašnje vrijeme istovjetno sa vremenom iz kojeg autor piše. Fiktivno vrijeme u odnosu na vrijeme pisanja price je kod Matijevica prošlo. I time Matijevic ne može biti ubrojan u novorealiste. Medutim, radnje (inace, radnje ovih prica dešavaju se u raznim evropskim gradovima, a u nekima mjesto radnje nije ni naznaceno) gotovo svih prica jednostavno mogu funkcionirati i u ovom vremenu i te radnje drasticno se i ne razlikuju od novorealistickih. Po tome bi Matijevic bio novorealista. Ali nije. Nije zbog dijaloga sa historijom kojeg njegove price podrazumijevaju, nije zbog filozofski postavljenih prica, nije zbog pripovjedackog postupka... Matijevic u prici Puuf razmatra problem autor-tekst-citalac kroz samo jednu rijec, a ona (rijec) je i naslov price. Pripovjedacica se obraca slušateljki (citateljki/citacu), svojoj prijateljici koja se na nju ljuti zbog toga što izgovara tu rijec. I kroz inatno izgovaranje pripovjedacica objašnjava (raspravlja) navedeni problem: Svako moje puuf je isto, nema tu mašte, improvizacije. To je gola nežnost, ali i patetika, pa i kic. Nerado to priznajem, ali je tako. Medutim kada tom puuf-u dodam puuf, pa uz njih još jedno puuf i tako redom ti bezbrojni potpuno isti puuf-ovi postaju umetnost. Ovdje se može naici na stav da su elementi bilo kojeg teksta isti - samo je nacin, postupak po kojem redamo elemente (metaforicki - puuf-ove) razlikovni faktor koji utvrduje šta je kic, a šta umjetnost. Buduci da je ovo jedan od strukturalistickih stavova, pripovjedacicu možemo promatrati i kao pobornicu strukturalizma, iako poslije uvodi citaoca kao onoga koji konzumira napisano puuf: Pisano puuf mnogo gubi od svoje lepote i ono tada ne zavisi od mene vec od citaoca, a pitanje je kako ce se sa njim citalac, tj. ti, ophoditi. I pitanje je kako da tebe nateram da budeš citalac. No, najvecu vrijednost dat ce tekstu kada kaže da je puuf (tekst) jedini kontakt izmedu autora i citaoca. Strukturalista - nego šta. Na temelju ovoga mogu se posmatrati i ostale price: to su cjeline same za sebe, vjerno smještene u kontekst vremena u kojem se radnja dogada, neovisne o vremenu u kojem se citaju. Price su majstorski napisane. Pripovjedaci i pripovjedacice (a njih je gotovo jednak broj) uglavnom pricaju u prvom licu, mada ih ima koji pricaju u trecem licu. Ich-forma navodi na krivu pomisao da bi to mogle biti lirske price, price što ce izazvati suosjecanje zbog nevolja koje pripovjedac proživljava ili beznadežnih stanja u kojima se nalazi - tu je samo jedna proizvodnja ravnodušnosti koja se servira citaocu. U prici Oficir ružnog lica suosjecanje sa djecakom kojeg otac spartanski odgaja i koji nema igracki za igranje, osim insekata koje lovi i muci zatvaranjem u teglu, uništava fusnota na kraju gdje nam pripovjedac (tj. taj djecak) saopcava da je fašisticki oficir i da trenutno posmatra zgarište pravoslavne crkve u kojoj su netom prije izgorjeli ljudi. Dakle djecak koji je patio, koji nije imao lijepo i ugodno djetinjstvo, nareduje da se svirepo ubijaju ljudi i spaljuje pravoslavna crkva, a onda ce (u stvarnosti, ne u prici) - bolesne li ironije - Srpska pravoslavna crkva podržavati i blagosiljati ubijanje drugih ljudi. Nešto slicno radi i politicki vrh Izraela, države naseljene ljudima koji su nekako uspjeli preživjeti holokaust. U vjerovatno najboljoj prici ove zbirke, prici Sunovrat, najbolje se može posmatrati to beznade koje karaktezira likove iz svih prica. Sunovrat nam nudi i stav pripovjedaca (da li i autora?) koji pokušava nešto uciniti protiv nezaustavljivog i sveprisutnog propadanja. On je otvorio kišobran kako bi barem usporio sunovrat: Osim mene, niko nije otvorio kišobran, niti je šta drugo preduzeo da uspori sunovrat. Možda jedino djevojka u crvenoj kožnoj jakni što žvace žvakacu gumu i pravi baloncice. U opcem sunovratu ima onih koji vide svoju šansu, vide mogucnost okorištavanja, pa makar ono odmah zatim bilo sunovraceno u bezdan - to su govornici, politicari, religijski svecenici koji govore o uznesenju. I pripovjedac naglašava da je to muški glas, glas patrijarhalnog manipulatora, centra koji se u opcem sunovracenju ima snage boriti za vodstvo. Pitam se kako da opstanem u buducnosti kad nemam prošlosti. Ovo je pitanje sebi postavio covjek bez identiteta u prici Zamagljeni krug. Taj covjek je metonimijski predstavnik balkanskog muškarca koji sebi, na nagovor mudrih govornika, ukida prošlost, da bi je mogao ponovo povratiti pomocu istih onih koji su mu je ukinuli. Naravno, uz znatne izmjene. Tada dobiva prošlost kojom se sunovracuje na najbližeg koji ne dijeli istu izmišljenu prošl