Cekao sam Vavu u njegovoj kuci u, ako se ne varam, Skerlicevoj ulici, dok je on bio sa radnicima u kuci na Dedinju koja mu je poslije drugog svjetskog rata bila nacionalizovana i, sada, sa dolaskom novog sistema vracena. Nije li sasvim prirodno i logicno to da je bio antikomunista? Medutim, nikada se nije bavio antikomunizmom: bavio se poezijom, kritikom, pisao je drame i eseje, i sve je to bilo na najvišem nivou. Bio je jedan od najomiljenijih profesora kod studenata na Fakultetu dramskih umetnosti i studenti su govorili da niko kao on nije znao tako jasno, precizno i sa tako mnogo potpore i optimizma da im objasni šta treba da rade, kako da postupe u pripremi diplomskih i magistarskih radova, i drugih projekata. Bio je, naime, "rojalista", ali je u šali govorio: "Ja nemam nikakve veze sa ovim Karadordevicima, prepunim velikih ideja i ambicija, moji su Obrenovici, koji su na prvom mestu nastojali da sebi i svome narodu omoguce normalan i ugodan život". Ne znam da li je bio religiozan, to takovog covjeka ne možeš pitati, ali sam jednom držao predavanje njegovim postdiplomcima o indijskom Kathakali pozorištu, i htijuci da ublažim onaj naboj religioznosti koji se u svijesti zapadnjaka uvijek veže za Indiju, rekao sam da je nasred scene ogromna uljna lampa koja svojim "proizvoljnim" odbljescima presudno utice na scensku radnju. Vava me je na svoj "vavinski" nacin pitao: "Znaci li to da je lampa Bog?" Bio mu je, vec i s obzirom na njegovo porijeklo, stran svaki nacionalizam. Žalio se, jedne godina na Sterijinom pozorju, da ga je zapala loša hotelska soba. Sagovornik, buduci plamenonosac srpskog nacionalizma, zauzeo se za ideju da hotelska soba nije uopšte normalno mjesto za covjeka. Treba mu kuca, ognjište, po mogucnosti na selu, kontakt sa obicnim svijetom koji tamo živi. Vava je rekao: "Znate, kolega, ja bih citav svoj život mogao provesti u hotelu, pod uslovom da je to vrlo dobar hotel". Postao je predsjednik Udruženja književnika, famozna Francuska 7, koje je bilo postalo bastion srpskog nacionalizma. Želim da vjerujem da se toga prihvatio zato da bi duhove koliko je moguce smirio, stvari relativizirao. O tome cu na kraju ovog teksta morati još nešto da kažem. Cekao sam ga, potonuvši bez ostatka u veliki primorski pejsaž meni najdražeg jugoslovenskog slikara Petra Dobrovica, koji je visio na zidu ili je cak stajao, izložen svjetlu, na nekoj vrsti slikarskog štafelaja, ne sjecam se tacno. Ne znam da li je i on obožavao Dobrovica, ali znam da je obožavao more, camce, plovidbu (za koju je bio veliki meštar), utjehu i naknadu za sve ono što je inace morao u životu da podnosi. Ušao je sa flašom votke koja je to vece bila namijenjena nama dvojici. Uskliknuo sam "Vavo!", pokazujuci na Dobrovica, i on se nasmijao. "A znaš li ko je ono tamo na zidu?" Bio je na malome platnu, sve u smedem, lik nekog covjeka, mladica, svim srcem i dušom zagledanog u nebo, nudeci se, ali boga mi i nešto tražeci odozgo. Trudeci se da reagujem "u Vavinom stilu", odvalio sam "El Greko" i bio sam odmah tuširan. Rekao je: "Nije, to je Uroš Predic, ali imamo i El Greka". Otišao je u spavacu sobu i vratio se sa jednom malom, neuramljenom slikom, na cijoj pozadini je pisalo da je nastala u slikarskoj radionici Domenika Teotokopula. "Moja baba, bogata Grkinja, po svaku cenu je htela to da ima". Jovan Hristic bio je mnogo veci pisac nego što je priznavano, mada je dosta priznavano. Na ovim našim prostorima pojam književne velicine najradije se veže za porijeklo iz kala ili kamena, u svakom slucaju za selo i, u modernijoj varijanti, za gradsku sirotinju. Eventualno se može ici do neke niže srednje klase, do cinovnika, profesora gimnazije, geometra, ali slucaj sa babom koja je kupovala El Greka apsolutno je nedopustiv. Uz to, Vava kao izrazito moderan pjesnik nikad nije bio luconoša nicijeg moderniteta. Veoma je dobro Saša Radojcic, u pogovoru za posmrtno izdanje Hristicevih pjesama, na samom pocetku napisao: " "Jer više od svega, on je želio da bude Grk". Možda bi ovaj stih koji se odnosi na Aleksandra Makedonskog, podjednako dobro mogao da se upotrebi i za samog Jovana Hristica?" Dozvoljavam sebi da u ovaj tekst ucitam i gore pomenuto Vavino porijeklo, i grcko more, more nad morima, ali tu se, prije svega, radi o vrijednostima direktno iskazanim u njegovoj možda najcuvenijoj pjesmi, "Fedru" "A ona pravo: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost, Uzvišena mudrost, uvek nam je izmicala." Mislim da niko nije tako dobro definisao situaciju avangarde, kao on u "Oblicima moderne književnosti", jednom recenicom: "?problem nije u tome hoce li umetnost nestati ili nece; on je u tome šta cemo mi biti spremni da nazovemo umetnošcu". Povodom djela avangarde besmisleno je govoriti jezikom tradicionalne estetike, jedino što tu postoji je komunikacija, odnos izmedu umjetnika i njegove (eventualne) publike: na šta cemo biti spremni. I niko kao on nije tako dobro shvatio nalicje tog svijeta komunikacije koja se naziva temeljnom supstancom 20. vijeka (u onom smislu u kojem je temeljna supstanca 19. vijeka bila energija, a 18. vijeka materija) a iz kojeg je "mudra uzvišenost i uzvišena mudrost" potpuno izostavljena: "Jer nece se reci, kao što misli uvek briljantni George Steiner, "povuci" kako bi ustupile mesto formulama matematike, znacima apstraktnog slikarstva i šiframa nove muzike. Naprotiv. Povuci ce se stvari. Necemo uci u epohu cutanja - kamo srece da udemo - uci cemo (vec smo u njoj) u epohu brbljanja. Govoriti, govoriti, govoriti da se ne bi nestalo; to je motto modernog vremena, melanholicni motto izgubljenih stvari koje su još samo aveti na rubovima našeg horizonta. Govorimo da bismo živeli, da bismo postojali. Ne govorimo zato što znamo istinu o stvarima, vec zato što mislimo da se istina može zameniti gomilama reci, mislimo da se ona može odglumiti skladno i pomalo tajanstveno poredanim recima". ("Profesor matematike") Skladno i tajanstveno. Bez uzvišene mudrosti i mudre uzvišenosti. U svojim grckim dramama, i u