Svojom prvom pjesnickom zbirkom Modrac (1984), Semezdin Mehmedinovic je uz još dvojicu mladih bosanskohercegovackih pjesnika, Zijada Sarajlica (Kajzerov park) i Milorada Pejica (Vaza za biljku krin), otvorio pitanje poetickog preobražaja bosanskohercegovackog pjesništva. Tzv. visoki modernizam sa hermetizacijom iskaza i epštajnovski shvacenom hipertekstualnošcu, sa svojim elitistickim poetskim jezikom, dovršavao je u bosanskim uslovima poetiku autonomnosti književnosti, pokušavajuci da se nametne kao normativna, obavezujuca, Jedina, Apsolutna Literatura. Tako se prostor autonomije ukazivao kao prostor unutarliterarne, poeticke opresije, neke vrste poetske diktature. Poetika i tehnologija inovativnosti u postegzistencijalistickom, neonadrealistickom, kvazi romanticnom, u pjesništvu lirske apstrakcije, kako ga odreduje Hanifa Kapidžic-Osmanagic, svojom normativnošcu iskljucivala je poeticki pluralizam, što ga je u susjednim literaturama vec bila izborila postmodernisticka književnost. Osamdesete su u kontekstu bosanskohercegovacke literature, u stvari, godine sloma modernizma. Tom slomu presudni doprinos daju Slobodan Blagojevic, Hamdija Demirovic, Mile Stojic, Ferida Durakovic i to postmodernistickom poetikom muzealnosti, citatnosti, pseudocitatnosti, aluzivnosti, asocijativnosti, jednom rijecju nacelom ars combinatoria (V. Žmegac) koje se na horizontu postmodernisticke poezije otkrivalo i kao mirenje sa tradicijom. Pritom, valja istaci da ovi pjesnici tradiciju ne doživljaju samo kao nacionalnu, kako je to danas uobicajeno u BiH, nego kao tradiciju jezika, ali i znatno šire od toga. Postmodernisticko mirenje s tradicijom uspostavilo se naspram modernisticke nostalgicnosti koja je, paradoksalno, insistirala na inovacijskom momentu u poeziji i negacijskom odnosu prema tradiciji. Istodobno, postmodernizam se uspostavlja i na bazi poeticke odrednice unutarliterarnog egalitarizma i prelaženju granice izmedu visokog i niskog, elitnog i trivijalnog. Postmodernizam je, dakle, dolazio u težnji za poetickim pluralizmom koji je dokidao obavezujucu normu inovativnosti kao osnovno nacelo modernisticki shvacene vrijednosti. Istodobno sa ovim imanentnim književnim procesima društvenim horizontom dominirala je depresija, melanholija, dekadencija društvenog sistema vrijednosti. Monolit socijalisticke ideologije svakodnevno se raspadao, a bosansko društvo u politickoj ravni pokazivalo se kao i društvo kontinuiteta opresivnih politickih slucajeva (Selimovic, »imic, ‘Agrokomerc’ itd.) a onda i politicki proizvedenih literarnih ekscesa koji su, u stvari, bili efikasna reklama za nacionalisticki postmanentirane ideološke romane, kakvi su npr. Draškovicev Nož ili Lubardino Gordo posrtanje. Nisu li u tom smislu politicki ideolozi uvidali opasnost od postmodernistickog pluralizma, plašeci se da ce njegova ideja pluralnosti iz književne uci i na politicku ravan društva. Društvenim horizontom dominiralo je i predosjecanje nacionalizma, jer se preko pomenutih pisaca, prije svih Draškovica i Lubarde, duh nacionalizma, pušten iz socijalisticke boce, ukazivao na društvenom horizontu i kao nekrofilijska težnja za tobožnjom nacionalnom puninom i tobožnjim ispravljanjem krivica historiografije. Takav ambijent pogodovao je za ideološko preusmjeravanje literature, pa se namjesto postmodernisticke nekropoetike, u stvari, poetike muzealnosti koja bi po nacelu ars combinatoria mogla izvršiti precitavanje bosanskog pluralnog identiteta, forsirala iz ideoloških centara moci nacionalromanticarska nekrofilija. Otud je u kritickom kanonu Nogino epsko-nekrofilijsko pjesništvo dizano na vrh vrijednosti, a modernizam je namjesto kreativne inovativnosti zaglavio u neormanticarskom nekrofilijskom pasatizmu, gdje su pjesnici Nogo i Beckovic, slavljeni osamdesetih u kritickom pismu, zapravo, paradigmaticni primjeri nacionalromanticarske nekrofilicnosti prisutne u temelju njihove poetike. Nadalje, književnim horizontom dominiralo je pjesništvo u duhu generacije sudbonosnih djecaka (Abdulah Sidran, Marko Vešovic, Stevan Tontic itd.), koje je dovršavalo težnje zrelog, visokog modernizma, uvjereno u ideju književne autonomnosti, teško izborenu u kontekstu socijalisticke opresivne ideologije, a ubijedeno i u ideje univerzalnog humanizma, te estetskog utopizma kao temeljne vrijednosti svoje poetike. To pjesništvo Univerzalnog »ovjeka, Univerzalnog Humanizma, što su njegove liotarovski shvacene metanaracije, ali i romanticne identifikacije lirskog subjekta i pjesnikovog egzistencijalnog ja, nastojalo je umaci kontekstu depresivnog socijalizma poezijom baziranom na modernistickom esencijalizmu. Vanvremene, vjecne suštine egzistencije, odredene postegzistencijalistickom filozofijom kao putovanje od jednog ka drugom Ništa (Sidran to stanje egzistencije naziva dvostrukim ateizmom), ukazivale su se ovim pjesnicima kao pravi, jedini, istinski predmet pjevanja. U toj modernistickoj esencijalnosti poezija je ostajala slijepom za depresivne prizore socijalistickog društva u raspadanju i gluhom za slom njegovih metanaracija. Mehmedinovic, ali i Sarajlic, Pejic, te niz drugih bosanskih pjesnika svojim prvim zbirkama najavljuju sasma drugaciju poetiku. Ako se postmodernizam u Blagojevica, Demirovica, Durakoviceve i Stojica pojavljivao kao intelektualna gesta, gdje u prvi plan dolazi intelektualisticka konstrukcija pjesme, esejizacija i intelektualizacija poetskog diskursa, Mehmedinovic, Sarajlic i Pejic zasnivaju poetiku minimalizma, a njihov postmodernizam pojavljuje se u prvim zbirkama kao lirska gesta. Na imanentnom književnom planu to znaci povratak lirskoj suštini poezije, njenoj emocionalnosti, ritmicnosti, obnovi rime, metarske sheme, cak nastojanju da se obnovi cvrsta poetska struktura, te insistiranje na metonimijskoj preciznosti poezije naspram njene metaforicke preslobodnosti. Kad se pažljivo promotre svi aspekti te imanentne reakcije na modernizam, onda u prvi plan svakako izbija implicitni polemicni odnos ovih