Konjic, rodni grad Zuke Džumhura, jedan je od dva-tri bosanskohercegovacka grada koje ce neki smjestiti u Bosnu, a neki pak u Hercegovinu. U žurnalistickim dosjetkama se katkad kaže da je Konjic zapravo onaj veznik, ono "i" u imenu naše zemlje. Sam Džumhur kao da je preuzeo nešto od te "dvojnosti" svog rodnog grada. On pripada i bosanskohercegovackoj književnosti i bosanskohercegovackom slikarstvu, no takoder možemo reci i da ponajviše pripada samome sebi, jer Zuko Džumhur je u našoj umjetnosti jedinstvena licnost. Spoj takve artisticke svestranosti, neizmjerno bogate i široke erudicije, osebujne životne filozofije i skoro paradigmatskog hedonizma zbilja se jako rijetko srece. Konjic - Beograd - Herceg-Novi Osim Konjica (u kojem je roden 1921. godine i gdje je po vlastitoj želji ukopan) i Herceg-Novog (u kojem je umro dvadeset i sedmog decembra 1989. godine), neizostavan grad u Džumhurovoj biografiji je i Beograd. Džumhurov otac Abduselam službovao je, naime, u Beogradu kao imam te je u ovom gradu Zuko živio od djetinjstva. U Beogradu se Zuko Džumhur i školovao, apsolvirao pravo i studirao na likovnoj akademiji te se najprije proslavio kao karikaturista Politike. Zbog one antologijske karikature na kojoj iza Marxovih leda na zidu stoji Staljinov portret, zavolio ga je, kažu, i Tito. Zuko se, medutim, i s Titom šalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na veceri s Titom i Jovankom Broz. "Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?", pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. "Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!", rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao. U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedan od živucih gradskih simbola. Poznato je kako je upravo on zaslužan za ponovno oživljavanje legendarne Skadarlije. Momo Kapor cesto istice Zukinu neuobicajenu ležernost i originalnu umetnost življenja, a na jednom je mjestu o Džumhuru zapisao i ovo: "Cega god se dotakao, postajalo je umetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživeo, propagirajuci svoj privatni stil života, na koji su se svi lepili kao mušice." Pisac koji je svojevrstan Kaporov eticki antipod, Mirko Kovac, dakle, zapisao je u svom romanu Kristalne rešetke: "Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naucio." Slikar, pisac, scenarista Prije nego je objavio svoju prvu knjigu, a to je upravo Nekrolog jednoj caršiji, Džumhur je bio cuven kao slikar i karikaturista, a radio je i kao novinar. Nakon Nekrologa jednoj caršiji uslijedile su i knjige Pisma iz Azije te Hodoljublja, a nakon smrti Džumhurove, Svjetlost mu je objavila izabrana djela u sedam tomova. Džumhurova se umjetnicka svestranost, medutim, dotakla još nekih medija. Bio je i scenograf te kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kriticar, a možda je još i najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristicki rad. On je, naime, napisao scenarije za dva filma koja redovito bivaju uvrštena u liste najboljih bosanskohercegovackih filmova svih vremena: Horoskop i Miris dunja. Ne bismo, medutim, mnogo pogriješili kažemo li da je Zuko Džumhur iznad svega bio hodoljubac i hedonista. On je vjerovatno jedan i jedini južnoslavenski umjetnik ciji život i djelo potvrduju onu glasovitu gnomu Oscara Wildea: "Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat." Pjesmu koju je sam Džumhur ostavio na grobu Hafizovom neko bi mogao donijeti i na Zukin mezar: Nakuc'o se caša, napev'o pesama? Od Neretve do Male Azije Prvo izdanje Nekrologa jednoj caršiji objavila je sarajevska Svjetlost 1958. godine. Na pocetku knjige objavljen je predgovor iz pera Ive Andrica. Andric predgovore inace nije pisao, tako da je ovo svojevrstan izuzetak u njegovoj bibliografiji, još znacajniji i znakovitiji znamo li da se zapravo radi o predgovoru za jedan literarni prvijenac. Ovako kaže Andric: "Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste: da ce autorov stil morati da ima nešto od njegove crtacke veštine. I ta pomisao ne vara. I ovde linija, gola i tvrda, polazi sa neocekivane tacke, ide pravo i kruto, cini vam se da ce tako i u tom pravcu ici do unedogled, ali se odjednom negde lomi i neocekivano zakrece kud nikad pomisao ne bi. (?) Ova proza je zaista epigramaticna i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putnickog bloka. (?) Uzmite je i vi u ruke i citajte je! Ona to zaslužuje. Citajuci je, putovacete po cudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vodu i nenametljivog tumaca imacete jednog umetnika živog duha i bogatog srca." Da, živ duh i bogato srce, kako je to genijalno primijetio Andric, kljucne su rijeci Džumhurovog umjetnickog svijeta. Grad zelene brade prvi je tekst, prvi putopis, prve Džumhurove knjige i izvrstan primjer, urnek, Džumhurovog spisateljskog umijeca. Džumhur tu piše o Pocitelju, a tekst je uz Andricev Na kamenu, u Pocitelju najljepša posveta tom gradu mrkom i dotrajalom. Džumhurov tekst zapravo je niz skica i misaonih bljesaka, kratka autenticno džumhurovska bilješka o magicnom gradu na mrtvoj straži mrtvih carevina. Nakon ovog prološkog zapisa slijedi cijeli niz jednako sjajnih putopisa. Kombinirajuci cudesno bogatu erudiciju i stil koji kao da je nastao stapanjem slikarskog talenta i golemog dara usmenog kazivaca, Džumhur piše, recimo, o Juksek-Kaldrmi, strmom istanbulskom sokaku i posljednjoj mahali Evrope. Putopis ciji naslov nosi cijela knjiga govori o Istanbulu, a Džumhur nece zaobici ni, primjerice, Jedrene ili Jerusalim. S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja ce putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autenticnog, pisca koji je i dan-danas, kad je o putopisima rijec, neprevaziden. Džumhur je spretan s rijecima, no dio posebnosti Nekrologa jednoj caršiji krije se i u njegovim crtežima. Andric je u svom predgovoru zapisao da Džumhurova poredenja zadivljuju i ljepotom i tacnošcu te je naveo primjer kad Džumhur usporeduje starog kaludera sa ogromnim crnim slovom ispalim iz Biblije. Slikovitost Džumhurovog pera i vještina njegovog kista napajaju se sa istog izvora. Sam je uostalom kazao: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”