U doba samoupravnog blagostanja, u kojem nije cesto bilo prekovremenog rada, moji su se roditelji vracali sa posla oko pola cetiri poslije podne. Porodicni rucak je, otud, bio oko cetiri i svi clanovi porodice su bili obavezni ukazati se za stolom. Rucak se poklapao sa popodnevnim vijestima, ali to nije nužno znacilo da se svaka vijest morala saslušati. Ponekad je saslušanje moje sestre i mene bilo prece, a znalo se i porazgovarati. Svaka prica je, medutim, morala bezuslovno prestati da bi se cu .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.