Jednom davno, kad sam bio skroz mali, tamo u mom divnom Mostaru, majka mi dadne malo para da odem na cevape. To je uvijek bio praznik za djecu. Ima u mesu nešto duboko atavisticko, nešto što nas uzbuduje cak i kad ga ne volimo. Odem u onu malu cevabdžinicu preko puta Evrope i narucim porciju. Lik uredno primi narudžbu i poslije nekoliko minuta dolazi sav raspjevan: Evo cevapa za mladog gospodina. He, he... Tolika razigranost i ta nategnuta ležernost u startu su mi bili sumnjivi pa sam, cim mi je .....
Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.