Koliko puta trebaš oprostiti da bi konacno otišao. Neka mjesta te naprosto zarobe, poput duha u boci. Ostaneš utisnut u nekom meduprostoru, u beskrajnom krugu ponovnih pokušaja odlaska. Utiskujem svoje stope u ulice koje poznaju samo djecije korake. Udišem žudno taj vazduh pocetka slatkih snova, i opojan miris prve mladosti me draži. Kao da vidim sebe kako hodam gracilna, gotovo prozirna. Vjerujem da sam nevidljiva za druge. Samo cetrnaest nježnih godina nosim na plecima i vec mrzim sebe, poput .....
Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.