Dolje u ateljeu, gledao sam ga kako slika, a i pozirao za portret. Brzim, grcevitim potezom nabacivao je boju na platno, udarao špahtlom, a milovao kistom. Ustao, odmicao se, mjerkao naslikano, onda ponovo vracao, napadao. I citavo vrijeme bolno grizao jezik u uglu usta. Ici se uvijek strašno žurilo. Sve što je radio, radio je strasno i brzo. I život je živio tako svaki dan, i svaki sat u tome danu, kao da sutra ne postoji. *** Jutro je, u redakciji sam, zvoni telefon. Javlja se Zdravko Ostoji .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.