Danas, cetvrtog avgusta 1993., pišem novi nastavak mog, najtužnijeg feljtona. Napolju vrelina. Covjeku koji izlazi s posla, sjeda u svoj pregrijani automobil, izgladnio od današnjeg rada, nije ni do cega. Jedva ceka da parkira porodicna kolica, da se liftom popne do svog stana na osmom katu, dobije poljubac dobrodošlice od vedre ženice koja je i danas bila vrijedna i pripremila rucak koji on najviše voli pitu od tikvica i sira. Prije rucka, naravno, otici ce u kupatilo i istuširati se vrelom p .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.