Evo me u Berlinu. Ležim u krevetu, naravno ne mogu da zaspim i crkoh da saznam koliko je sati. Ali kako usred Njemacke i u gluho doba noci obezbijediti tu informaciju? Da zovnem recepciju i upitam? Odvratno mi je od same ideje da razmjenjujem ljubaznosti. Valovi stida preplavljuju me od pomisli da bih tako razotkrio bruku: mi koji dolazimo iz Sarajeva nemamo sat. U ratu su nam stari pocrkavali, a dvije godine poslije opsade još se finansijski nismo oporavili do one tacke s koje se mogu kupovati .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.