Grad, tamnice, tijelo; obitavališta ljudske duše, strah, samoca, mrak, smrt najcešce su metafore ovih »pjesnickih proza«. Poput strastvenog anatoma Akmadžic hladnokrvno secira samosmrt koja jedino ironiziranjem biva nadživljena. Pred citaoce, »nevjeste studente medicine-, razastrta je cjelokupna alhemija tijela koje i svojim najsicušnijim djelicima »cezne za bicima sebi slicnim«. »Drob i osmijeh«, srce, pluca, jetra, sav unutrašnji poredak stvari obrušava se u jedan krik-smrt. Pisanje za Akmadži .....
Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.