Slušam, onako usput, jer ne možeš uši nazor zatvarati, „obicne” Sarajlije kako naglas osuduju jadne Srebrenicane koji im dodoše okupirati grad! Na koševskoj goleti, bez struje, kuce i buducnosti, Camil Durakovic i društvo iz svoga mraka mogu tek pogledati raskoš svjetla diljem udoljice niz Miljacku. Cekajuci da im sudbinu riješe Sulejman Tihic i Rafi Gregorijan, samuju, jer komšije nisu raspoložene da im na sijelo dodu, utješe ih i zembilj pite donesu. U ovakvim prilikama, obicaj je, više no pra .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.