Bilo kakvo pisanje o odgovornosti pisaca za posljednji krvavi bosanski rat mora racunati s razrješavanjem niza zamki, prije svega onih politicko-ideološke prirode, koje se kao neka vrsta slijepe mrlje postavljaju pred svaku analizu bosanske ratne i poratne situacije. Takva je npr. zamka atribuiranja neposredne prošlosti nametnuta školskom sistemu od institucija medunarodne zajednice u BiH. Da li se krvava dogadanja u BiH od pocetka 1992. do konca 1995. godine mogu nazvati gradanskim ratom ili, pak, i agresijom, pri cemu sam cin imenovanja ukazuje na ugao gledanja, ali direktno otkriva i stajalište onog ko imenuje, njegov eticki, politicki, ideološki, pa cak i ukupan antropološki stav u odnosu na stravicnu bosansku tragediju. Ono što se na horizontu bosanskog poratnog društva ukazuje kao cisto politicko pitanje, da li je, dakle, krvavo bosansko iskustvo bilo rezultat gradanskog rata ili agresije susjednih velikodržavnih projekata – iz ovakve perspektive promatrano postaje performativnim, lažnim diskursom kojim se, ustvari, maskira strava zlocina pocinjenih u BiH. Naime, zlocine, praksu konclogora, silovanja, rušenja gradova, tj. genocid i urbicid, ne može potrijeti nikakva ideološka odbrana, pa ni ta da se u BiH namjesto agresije zbivao gradanski rat. Tom zamkom atribuiranja užasa neposredne prošlosti aktuelna politika (prije svega SDS i HDZ) pomognuta svojim (pseudo)intelektualnim zajednicama pokušava zamaskirati zlo svoje ideologije, ocistiti i kolektivnu i individualnu memoriju i legitimirati se kao jedina moguca i povijesno opravdana nacionalna politika. Iz ovog, naravno, proizlazi da su bosanske fašistoidne ideologije saradivale s onim izvan Bosne, ciji su realizatori i najprepoznatljiviji znakovi Miloševic i Tudaman, sijamski blizanci zlocina na prostoru bivše Jugoslavije. Ta se saradnja može utvrditi na nizu primjera i na nizu razina, a kako god je utvrdivali jasnim postaje da su bosanski fašisti bili koliko god kreatori politike zlocina, isto toliko i poslušni izvršitelji Miloševicevih i Tudmanovih naredbi i njihovih centara moci. Ostaje, medutim, otvorenim pitanje da li se ideologija zlocina mogla prepoznati na vrijeme, u onim trenucima kada je pripremana i da li je intelektualna zajednica bivše Jugoslavije ponudila na bilo koji nacin alternativu balkanskim fašizmima. To pitanje, koje, nažalost, još nije dobilo svoju ozbiljnu znanstvenu elaboraciju, direktno vodi ka razrješavanju slijedeceg problema: je li intelektualna zajednica bivše Jugoslavije nudila ideološku alternativu socijalizmu, ili je prikrivala ideološku zamku pretvarajuci svoje primjedbe i ideološke prigovore u sukob u kuci, kako kaže Nedžad Ibrahimovic u knjizi Citalac na raskršcu. Ova metafora podrazumijeva da se svaka ideološka polemika u socijalizmu odvijala tako da osnovna ideološka matrica, socijalisticka ideologija, nije, niti je smjela biti, dovodena u pitanje. Ona je u svim sporovima ostajala Jedina, Apsolutna Istina, pretvarajuci se samom igrom ideološkog diskursa u pseudo religiju. A takav model mišljenja direktno je iz socijalistickog vodio u drugu vrstu totalitarizma – nacionalisticki i s njim usko povezan fašisticki. Jedan bog i jedan davo, oni socijalisticki, zamijenjeni su koncem osamdesetih i pocetkom devedestih godina prošlog vijeka svojim nacionalisticko-fašistickim parnjacima. Jugoslavenski socijalizam sa humanim licem otkrivao je u praksi gušenja svakog alternativnog ideološkog pogleda svoju davolju prirodu (o tome zorno svjedoce svi ideološki procesi neistomišljenicima, od obracuna s tzv. Informbirovcima, preko Ðilasa, pa Maspokovaca do obracuna s Latinkom Perovic itd.). U izgradnju takvog performativnog ideološkog diskursa bila je ukljucena kompletna društvena mašinerija. Ne samo policija i sudstvo, nego i školstvo, nauka, umjetnost, kultura u najširem smislu znacenja tog pojma. O tome svjedoci i odnos metaprica socijalizma i društvene prakse. Naime, socijalisticke metapripovijesti spuštane su sa svoje utopijske razine u školsku praksu, eda bi se proizveo onaj identitet koji ce biti podoban socijalistickom cilju. Potpuno identicna situacija prisutna je i danas u bosanskom školstvu. O kolicini nacionalizma, pa cak i fašizma u bosanskim školama ponajbolje svjedoci cinjenica o cistim nacionalnim odjeljenjima pod istim školskim krovom, kao što se to može vidjeti i iz nastavnih planova i programa, a da se podrobnije ne analizira nacin i metod, te ideologija interpretacija prisutnih u nastvanom procesu. Ta nastavna praksa koju su ustolicili SDS i HDZ a podržavala i SDA, funkcionira po istom metodu koji je postavljen u socijalizmu. Ideološka metaprica spušta se u nastavni proces s ciljem odgoja podobnih podanika ideološki projektiranim nacionalnim božanstvima. No, zašto pisanje o odgovornosti pisaca za rat pocinjem baš iz ovog analitickog rakursa koji polazi od bosanskog poraca i dokazuje da su u svom konceptu mišljenja, u modelu dakle, identicni južnoslavenski nacionalizmi i fašizmi s komunistickom ideološkom matricom, bez obzira na dijametralno suprotne vrijednosti što ih zastupaju? Iz prostog razloga što fašizam nije poražen u Bosni, što on Bosnom i danas vlada i što ozbiljne analize stanja bosanskog postratnog društva nema, iako je to društvo preko svoje krhke grbace preturilo najstravicnije moguce iskustvo. Pisci, dakle, šute o navedenim i nizu drugih problema, isto onako kako su šutili gledajuci otvorene pripreme za rat, slušajuci govor mržnje u politici, cak mu aplaudirajuci, pa i podržavajuci zajapurenog krvožednog govornika. Je li, dakle, opijum nacionalisticko-fašisticke metapripovijesti toliko snažan da je ostao dominatnom, vladajucom ideologijom na bosanskoj društvenoj sceni i danas, kad je bjelodano da je upravo on odgovoran za najstrašniju dionicu bosanske povijesti? Prizemnije postavljeno ovo pitanje glasi: u cemu je ideološka razlika izmedu politickih partija na vlasti danas i politickih partija koje su bosansko društvo odvele u ratnu klanicu? Još prizmenije postavljeno, ono izgle