U posljednje vrijeme, kad treba nešto reci o onom što nam se, zaslugom pisaca, dogada od pocetka ratova u propaloj Jugoslaviji do danas, javlja se u meni otpor cije sam objašnjenje našao kod V. B. Jejtsa: “Stvari predugo mišljene više se misliti ne daju”. Mozak odbija da misli tu stvarnost o kojoj smo davno kazali i napisali, ako i zalud, sve što smo znali i umjeli. A kad sebe ipak prisilim da nastavim misliti “predugo mišljenu” zbilju, brzo otkrijem da u glavi imam djecju željeznicu. Koja se, naravno, vrti ukrug. No ako sam osuden na ponavljanje kazanog, tješi me recenica Andre Žida: ”Sve je davno receno, ali pošto niko ne sluša, treba uporno ponavljati”. BEZ IDEOLOGIJE U izvještaju nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Ova recenica doživjela je grozomorno obistinjenje krajem 20. stoljeca u propaloj Jugoslaviji: covjek bez ideologije je covjek bez ucešca u ljudskom. Ideološki projekt iscrpljuje svu našu covjecnost. Ni jednom od naših ljudskih obilježja ne priznaje se postojanje ako nije ovjereno ideološkim štambiljem. Ovo je temelj na kojem su razlicite vrste ludaka zidale razlicite vrste ludnica u proteklih deset godina. Ni u meni, na žalost, “nema nikakve ideologije”. Kakva mi je to ideologija koja staje u dvije i po rijeci: ”necu da nestanem”. Crnogorac sam i hocu to da ostanem. Mada Crnogorce smatram najgorim ljudskim sojem na kugli zemaljskoj, ne pristajem da, skupa s njima, budem ukinut, necu da sam pripadnik “dvoglavog naroda”, kako vaktile Karadžic nazva Srbe, ne videci da je proizveo deseteracko cudovište: od troglavog Balacka vojvode iz sljepacke pjesme nacinio je dvoglavog Srbogorca.U ratu su me Paljani bez moje dozvole uclanili u Srbe i proglasili izdajnikom. Našto sam javno priznao: jesam izdajnik. Jer što da ne izdam Srbe, ko su mi pa oni? Nijesu mi rikali na Božic. Što da brižim o nesvom narodu? Ima ko ce to, zna se ko je placen da boljoglavi o Sorabima: prepuštam ih Rajku Nogu koji bi umio brinuti i o 150 miliona Rusa a kamoli o šaci srpskog jada. Nogo je još u prvoj mladosti poceo da "brine nad sudbinom sveta", kako se izlanuo u jednoj pjesmi. Da je brinuo vrlo uspješno vidi se iz priloženog: svijetu u meduvremenu nije falila ni dlaka s glave. Te, ako je zemaljsku kuglu pronio kroz tolike pogibli, umjece i da zbrine desetak miliona golorukih Srbalja koji vekovna ognjišta brane pomocu 17 000 artiljerijskih cjevi. Pa što da ne izdam nebeski narod? Uostalom, biti Srbin, to je za me himalajski neosvojivo: ako bih se nasiluboga upisao u Srbe, imao bih dojam da se neprestano bacam za previsokim loptama. Kad bih znao da cu im biti pojacanje, pa hajde i nekako, ali sa mnom ne bi bili ništa veci, ni bolji, a bez mene nece biti ništa gori, ni manji, što da ih onda ne izdam, hajdebogati?! Kao covjek u kojem «nema nikakve ideologije”, priznajem da sam se, od pocetka rata u bivšoj Jugoslaviji do danas nerijetko osjecao kao sablast “lišena bilo kakvih ljudskih osobina”, jer nijesam pristao da ideologija podari punu zbiljnost mom postojanju. Svi smo do prekjuce znali da je ideologija lažna svijest o životu, i kako je onda moguce da laž prekonoc postane najdublja potvrda istinitosti našeg prisustva na zemlji? Mogucno je, jer smo u svijetu obrnutom naglavce: prvi Miloševicev bojovnik koji je navukao carapu na glavu obznanio je rodenje svijeta naopacke, u kojem, gundulicevski receno, što bi doli, eto ga gori, a što je gori, doli pada. To jest svijeta u kojem je ljudski razum oboren pod noge, jer je carapa postala kapa. Tek potom je mogao da se desi Vukovar ciji su branioci bili napolju, i iz tenkova i topova pucali po napadacima koji su bili unutra. U gradu.Ne cudi me što su balkanski gebelsi s lakocom sazdali svijet okrenut naizvrat u kojem je ideološka laž najvažniji dokaz našeg covještva. Cudi me lakoca s kojom su milione ljudi ubijedili da je covjek bez ideologije što i puška bez zatvaraca. Možda tu zagonetku može objasniti Ceslav Miloš koji rece da je u 20. vijeku “ideologija u ljudima postala jaca od osjecanja koristi”. Živjeli smo u ovisnickom stoljecu u kojem je ideologija bila što i heroin: znamo da provjereno usmrcuje, ali ne možemo bez njega. SRPSKI PJESNICI Odveo me moj prijatelj Faiz Softic covjeku kome je od brojne porodice ostala šestoipogodišnja kcerkica s ocima kao trnjine: u njima mu je sva životna snaga koja nije mala. Zato, ponajprije zato, strašni gubici nisu ga razlupali u paramparcad. Shvatio sam ga, i to iznutra. U patnji kojoj su za vrijeme opsade moj duh i tijelo bili izloženi u sarajevskim tmušama, nekad sam, spuštajuci glavu na jastuk, sa slašcu mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noci mogla s Trebevica sletjeti u moj san. Cak sam zamišljao kako ce mi duša s onog svijeta gledati odbaceno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva, onako kao što sam u mladosti gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvnicki žuljale. Tren kasnije, zgrozio bih se od svojih maštarija: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Što sam iz opsade iznio citavu pamet i neokaljanu dušu, to treba upisati u zaslugu prvenstveno mojoj kceri. Kad završismo razgovor, moj se sugovornik stade spremati da ide na položaj.Gledam kako se obuva i prevrcem po glavi njegovu recenicu: “Do ovog rata ja ništa nisam ni mislio no ko tikva niz vodu”. Nije prvi put da kcerkicu ostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuce. «Kud ideeš?» Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika, koje je znak njene gotovosti na plac. «Na položaj.» «A štooo na položaj?” “Moram.” “ A što mooraš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ »Moram, zlato. Da nema vojnika, s brda bi sišli srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.» DRAGOLJUB JEKNIC Prisiljen sam na celo ove liste staviti Dragoljuba Jekn