Ratno pismo zasigurno je najzanimljiviji fenomen na koncu dvadesetog vijeka u bosanskohercegovackoj književnosti. Na jednoj strani ono je dokumentarni iskaz o ratnom užasu, o agresiji na Bosnu, njenom genocidnom karakteru, konclogorima, silovanjima, ratnim zlocinima, masovnim ubistvima nedužnih i grobnicama koje ostaju nakon zlocina, besmislenom rušenju gradova, ali, na drugoj strani, u njemu estetika guta politiku u sebe da bi se realizirao mnogostruko angažiran književni tekst. Ratna književnost, dakle, eticki je angažirana, nedvosmisleno opredijeljena za optiku žrtve koja trpi ili je istrpila užas rata i zlocina, prošla torturu konclogora, žrtve koja je podnijela silu i koja je silovana pa sad nastanjuje egzistencijalnu pustinju iz koje je iscijeden svaki smisao. Ona zna biti i ideološki angažirana, pri cemu ne zastupa neku jasno definiranu ideološku poziciju, nego dekonstruira ideologiju zlocina, nakaznost fašistickih ideologija koje u jurišu ciste i nište sve pred sobom, kako je davno pisao Mak Dizdar o oklopnicima što sa Sjevera i Juga, sa Istoka i Zapada pustoše Bosnu. Ratna književnost u tom pogledu naspram nakazne fašisticke ideologije promovira golo ljudsko stajalište, onaj minimalisticki pogled odzdo, vizuru žrtve koja iz svoje užasne pozicije motri i dekonstruira hijerarhiju i brutalnu moc politickih institucija zasnovanih na sili i nasilju. Ta književnost nužno je i politicna, jer politika se pokazuje kao totalitetna i totalizirajuca, ali i totalitarna disciplina koja u svoj zvjerski sistem vrijednosti hoce da proguta ukupan horizont društva i usisa covjeka bez ostatka, probavi ga kroz svoj nakazni žrvanj i ispljune na stratište povijesti. Spram histericnog kolektivnog urlika koji odzvanja apokalipticnom povijesnom atmosferom u ovoj literaturi stoji etika individue, glas stradalnika, stoji ispovijest onog ko trpi ili je upravo istrpio zlocinacku torturu. Buduci da pocesto govori iz središta povijesne apokalipse, ova književnost nastoji biti dokumentom i individualne i društvene tragedije, a nerijetko se namece i kao sociološka analiza deformiteta društva i analiticki zahvat u nakaznost ideoloških fenomena. Navedene i citav niz drugih karakteristika ratne književnosti upucuju na zakljucak da se o njoj ne može više govoriti na nacin na koji se govorilo o modernistickom pismu. Onom, naime pismu, koje je bilo odano liotarovski shvacenim metanaracijama i koje je na prostoru južnoslavenskih jezika u doba socijalisticke ideologije razvijalo sistem nadvremenih esencija u nastojanju da izgradi lapurlartisticku književnu gradevinu, autonomnu od društvenih, a samim tim i ideoloških naloga. Ratna književnost ocit je dokaz smjene paradigmi na bosanskom i južnoslavenskom kulturnom prostoru, modernisticke i postmoderne, pri cemu postaje bjelodanim apokalipticno rušenje metanaracija jugoslavenskog socijalizma, gdje se socijalisticka utopija skljokala iz projektivnog futura u krvavi zlocin u prezentu. Utopijsko obecanje buducnosti nakon pada socijalizma donijelo je apokalipsu, ali ne kao obecanje istine, kakav smisao apokalipsa ima u religijskoj utopiji, nego kao najbukvalniji iskaz ideologije zlocina. Modernisticka ideja autonimije književnosti, njen sistem nadpovijesnih, apovijesnih, i transpovijesnih vrijednosti, njen estetski utopizam, njena igra oznaciteljima, njeno uvjerenje da humanizira i emanicpira covjeka, da proizvodeci Ljepotu razvija hermenautiku Smisla, da vodi ka nekom telosu duha – sve se to raspalo kao krhke djecije igracke, kao nemocne i zaludne iluzije pred krvavim hodom povijesti i vampirskom nakanom ideologija, politika i davoljom prirodom zlocina. Taj poeticki prevrat koji donosi ratno pismo vrlo jednostvano i precizno iskazuje Vladimir Pištalo, bosanski romansijer i pripovjedac u jednom intervjuu Slobodnoj Bosni, tvrdeci da nije mogao i da je bilo besmisleno pisati o cvecu dok vani kolju ljude, da je, dakle, bilo besmisleno graditi poetiku beogradske manufakture snova dok se upravo odvija povijesni užas. Na slican nacin taj zahtjev izražava i bosanski pjesnik Ilija Ladin u zbirci Muzama se izvinjavam stihovima prema kojima su prizori pjevali, a ne pjesnik. Ili Marko Vešovic, koji ce Poljskoj konjici, možda najboljoj zbirci ratne poezije na cijelom južnoslavenskom govornom podrucju, uvesti tzv. dokumentarni lirski subjekt kako bi kroz glasove žrtava danteovskom gestom predstavio pakao povijesne klanice. Naravno, nisu samo Vešovic, Ladin i Pištalo eksplicitno izrazili taj poeticki prevrat iz modernisticke bezinteresnosti književnosti u odnosu na stvarnost u postmodernisticku književnu polikontekstualnost i literarni angažman. Citav niz pisaca ucinio je to isto, a možda ponajbolje Tvrtko Kulenovic u izvanrednom romanu Istorija bolesti razvijajuci stavove poetike svjedocenja na bazi teorijskog zahtjeva da roman treba preci u knjigu. Prema Kulenovicu, književnost bazirana na poetici nove osjecajnosti, odnosno nove iskrenosti, kako je on naziva, postaje dokumentom užasa. Njoj nisu potrebne nikakve fiktivne igre, ni društvena stvarnost kao grada na osnovu koje se razvija fiktivna prica. Ona, književnost bilježi fragmente ratnog iskustva i bez bitnije izraženog fikcionaliziranja ulanacava ih u književni tekst-dnevnik kao svjedocanstvo o povijesnom kaosu. I u Pištalovom, i u Vešovicevom, i u Ladinovom, i u Kulenovicevom pristupu ratnoj temi otkriva se ista nakana – uciniti književnost svjedocanstvom o užasu koji se zbio, ili se upravo odvija pred piscem. Pisac na toj osnovi postaje svjedokom, a literatura svjedocanstvom užasa, što upucuje na cinjenicu da ona dobija ulogu neke vrste moralne i svake druge osude zlocina. A baš taj moralni angažman, pri cemu književnost ne zastupa nikakvu novu ideološku konstrukciju društvu, nikakvu novu utopiju, cini ratno pismo višestruko zanimljivim fenomenom. Modernisticka uloga pisca kao proizvodaca originalne fikcije u ratnom pismu nestaje, potpuno se raspada, pri cemu pisac kao svjedok užasa literaturu hoce uciniti cinj