Chicago, 18. IV 1994 Da sam sanjao, sanjao bih da sam neko drugi, malo bice zakukuljeno u mom tijelu, bice koje grebe zidove u mojim grudima – košmar koji se uredno ponavlja. Ali bio sam budan, uha prislonjenog na šuškanje u svom jastuku, dok se namještaj potajno slijegao, dok je kuca škripala pod jurišima vjetra. Protegao sam noge, tako da se pokrivac povukao i moje desno stopalo je izraslo iz muljevite tame – stajalo je udaljeno poput zdepastog, ugaslog svjetionika. Roletne su na trenutak zamrmorile, kao da komentarišu moju izvedbu, a zatim su se smirile, i utihnule. Zatvorio sam vrata kupatila i obješeni peškiri su zadrhtali. Plasticna zavjesa oko kade i sapun koji se rastapao resko su mirisali. WC šolja je bila razjapljena, a u njoj je komad toaletnog papira poput meduze sporo bubrio. Slavina je strogo odbrojavala kapljice. Skinuo sam veš i ostavio i položion ga na hrpu, kao da sam sljuštio svoju kožu, a zatim sam zakoracio iza zavjese i otvorio vodu. Zatocene u mjehuricima majušne duge su tekle prema neizbježnom, mahnitom viru, dok sam ja maštao kakose pod tušem rastapam i išcezavam u slivnik. Sišao sam sa kamarom prljavog veša u narucju, pazeci da se ne spotaknem o ljubopitljivu macku. Stavio sam veš na mašinu, koje kao da se stresla od zadovoljstva, i povukao uzicu u mraku –u orbitu oko sijalice iskocila je paucina. Morao sam pricekati da zviždeca centrifuga stane i zakrklja da bih mogao staviti svoj veš u mašinu, pa sam krenuo za mackom u susjednu sobu. Tamo je bilo kutija puna stvari koje su vjerovatno ostavili ljudi – ko li su oni bili? – koji su nekad prije mene živjeli u stanu: smotane tapete, kišobran polomljenih kostiju, lopta koja je ispustila dušu, hrpa cipela sa donovima u obliku polumjeseca, okvir bez slike, koluti neznane prašine. Nazad u veš kuhinji, premjestio sam necije mokre stvari u sušilicu, a zatim napunio mašinu svojim. U drugoj sobi, macka je jurcala okolo i proizvodila zvuke borbe, u lovu na nešto meni nevidljivo. Danas je, možda, bio kraj potrage za poslom. Nazvao sam – cinilo se prije nekoliko godina – i dogovorio razgovor u školi engleskog jezika u nadi da cu dobiti posao ucitelja, strogo iz ocaja. Dobio sam otkaz u knjižari cikaškog Muzeja umjetnosti nakon što se završila vesela Božicna sezona, ukljucujuci i pratecu ludnicu Velike rasprodaje. Tamo je moj posao bio da otvaram kutije knjiga, slažem knjige na police i onda da razbijam kutije i bacam ih u smece. Razbijanje kutija mi je bio omiljeni dio posla, to kontrolisano, bezazleno razaranje. Dva bijela jajeta, poput ociju bez zjenica, kuhala su se u kljucaloj vodi. Pod je bio slipav, tako da sam pri svakom koraku morao odljepljivati svoja bosa stopala – pomislio sam na filmove u kojima ljudi hodaju naopacke po plafonu. Žohar je trckarao preko daske za rezanje, pokušavajuci da se dokopa zaklona iza šporeta. Zamislio sam masnu toplinu, uvale prašine i prljavštine, žice koje se uvijaju poput drumova. Zamislio sam kako dospijevam tamo još uvijek grcevito držeci trunak kože, nakon što me umalo nije prepolovilo nešto ogromno, nešto što se na mene bez razloga okomilo. A onda bih morao da bježim od miševa koji iz svojih mracnih rupa vrebaju. Pokušao sam naci posao u drugim knjižarama, ali me niko nije htio. Pokušao sam naci posao konobara, opširno maslajuci o svom prethodnom em konobarskom iskustvu u najboljim sarajevskim restoranima, koji su svi bili visokog evropskog nivoa, a obaška nepostojeci. Svoju bijednu uštedevinu sam potrošio i sad sam bio u fazi rasprodaje namještaja. Utalio sam, za ukupno 74 dolara, natruli futon sa raskošnom mustrom macije povracotine; klimavi sto sa cetiri stolice, sa neobjašnjivim ožiljcima na nogama, kao da su hodali kroz polja bodljikave žice. Kasnio sam sa stanarinom i vec sam bio potražio rijec “eviction” u engleskom rjecniku, nadajuci se da ce sporedno, zastarjelo znacenje (“Cin osvajanja zemlje ili dobitka necega putem osvajanja”) nadvladati glavno znacenje mog gazde (“deložacija”) i tako me spasiti. Zastrašujuce jednostavna stvar: kad sam ja bio unutra, vani na verandi nije bilo ama baš nikoga – zelene plasticne stolice su se okupile ni oko cega; ljuljacke su još uvijek drhturile pod necijom nevidljivom težinom; prazne saksije su gledale napolje, poput kamenih glava na Uskršnjim ostrvima. Muha je zujala uz prozorsko okno, kao da ga želi prorezati minijaturnim cirkularom. U kuci preko puta, gologrudi covjek, mršav poput logoraša – ramena su mu bila izbocena, trup mu je bio prošaran rebrenim sjenama – groznicavo je izlazio iz kuce, samo da bi u nju ponovo ušao i nestao. Upravo sam htio zakljucati vrata kad sam spazio macku kako glode mišiju glavu, strpljivo razotkrivajuci njenu grimiznu suštinu. I nije bio samo novac u pitanju. Kad nisam razbijao kutije, citao sam novine kao opsjednut i buljio u televizor (sve dok ga nisam prodao) da bih saznao šta se odvijalo u Sarajevu. Ono šta se odvijalo je bila smrt. I tu rijec sam bio potražio u rjecniku: “Cin ili stanje umiranja; kraj života; krajnji i nepovratni prestanak životnih funkcija biljke ili životinje.” To su bili dani kada se, nakon duge zime, truljenje nastavljalo, kada su se pseca govna probijala ispod snijega i pocinjala se odmrzavati. Vazduh je bio topao i uljan, a ja sam stajao na ulici šireci nozdrve. Nekad je taj miris oznacavao pocetak sezone klikera: tlo ce uskoro postati mekano i ne moraju se više nositi rukavice; ruke se mogu držati u džepovima – cekajuci tvoj red, kolutajuci klikere vrhovima prstiju – dok ti se preko dlana ne pojavi crvena linija, granica izmedu dijela ruke koji je unutra i dijela koji je napolju. Klekneš i udubiš tlo koljenima, prljajuci si hlace, pa je nemilosrdna roditeljska kazna neumitna. U džepu sam imao nekoliko klikera, plus kartu za metro, zgužvanu i krhku. Žena sa proljetnim pjegicama, koju je vukao ogroman vucjak, iz nepoznatog razloga mi se osmijehnula, i ja sam stupio sa trotoara – zbunjen osmijehom, preplašen psom. Pustio sam ženu da prode, a