Godina 1926. iznimno je važna u Krležinu književnom razvoju. Nakon povratka iz Sovjetskog Saveza u proljece 1925. on intenzivno radi na završnim poglavljima putopisno-esejisticke knjige Izlet u Rusiju 1925. Vec su i pojedinacni fragmenti te knjige, objavljivani od kraja 1924. u novinama i Književnoj republici, privukli veliku pozornost javnosti; pojava knjige sredinom 1926. još je više izbacila Krležu u žarište javne pozornosti. Osim te putopisne knjige Krleža je te godine objavio još tridesetak književnih, likovnih i politickih eseja, te vodio niz polemika od kojih su najvažniji svakako njegovi oštri polemicki tekstovi kojima je popratio zaokret Stjepana Radica i Hrvatske republikanske seljacke stranke udesno, odustajanje od clanstva u Seljackoj internacionali, napuštanje republikanske koncepcije i ulazak u kraljevsku vladu. Na poetickom planu Krleža te se godine priprema za ulazak u novo tematsko podrucje i novi tip književne strukture: u rujnu 1926. u Književnoj republici tiskao je prvi novelisticki fragment glembajevskog ciklusa pod naslovom U magli, poslije integriran u prozu Ivan Križovec. Ocito je da mu se sve više namece tema gradanstva, ali ne zanima ga preslikavanje situacija iz života konkretnoga hrvatskoga gradanstva, o kojemu ima vrlo kriticko mišljenje, što ce i pokazati u eseju Nekoliko rijeci o malogradanskom historizmu hrvatstva uopce. Njega zanima evropska tradicija gradanstva, zanimaju ga kultura i filozofija na kojima se temelji duhovnost te klase, a posebno i kriticka svijest kojom pojedini umjetnici proistekli iz te gradanske tradicije pristupaju analizi prošlosti i suvremenosti gradanske klase. Krleža u to vrijeme intenzivno proucava djela evropskih gradanskih pisaca tragajuci za formalnim ekvivalentom svoje vizije gradanstva. Piše niz eseja o toj temi u kojima objašnjava svoje poglede i uspostavlja svojevrstan implicitni dijalog s vodecim intelektualcima i umjetnicima evropske gradanske klase. Posebnu važnost ima njegovo suocavanje s Proustovom poetikom. Prvo je 7. ožujka u Obzoru objavio putopisni esej O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova (kasnije ce, pretisnut u Izletu u Rusiju esej dobiti novi naslov Ulazak u Moskvu); u njemu prustovskom pripovjedackom metodom opisuje simultanitet boja, mirisa zvukova, koji je iznimno važan u našoj emocionalnoj memoriji, osobito u pamcenju ranih, djecjih doživljaja; tu izložene ideje razvit ce pedesetih godina u briljantnome memoarskom zapisu Djetinjstvo u Agramu 1902-03. Poslije samo desetak dana u istim novinama objavit ce i esej O Marcelu Proustu (Obzor, 18., 19., 24. i 28. III. 1926.) pokazujuci time nedvojbeno da njegovo razmatranje o sinestetickom doživljaju boja, mirisa i zvukova jest potaknuto proucavanjem Prousta. Krležu ne zanima samo Proustova pripovjedacka tehnika; najvecega književnika hrvatske ljevice sve više zaokuplja i gradanski ambijent kojim se on bavi. Stoga u eseju o Proustu Krleža obavlja svojevrsnu komparativisticku inventuru medu evropskim piscima koji pišu o temama vezanim za bogate gradanske i aristokratske krugove: "Bila bi zanimljiva studija usporediti živote te Proustove gospode milijunaša i bankira s Bangovim bogatašima i plemstvom, sa nordijskim veletrgovcima Knuta Hamsuna, s komedijama Hofmannsthalovim iz austrijskog najvišeg društva. I d'Annunzio je opisivao talijansko visoko plemstvo i bankirski Rim kao i Wilde engleske snobove, i u svim tim knjigama našlo bi se izobilje komparativnog materijala, da se pokaže, kako su ta medunarodna gospoda slicna jedni drugima po svojim strastima i navikama, po odgoju i po razgovorima i konacno po interesima. Jedan Bunjinov gospodin iz San Franciska, jedan Jack Londonov snob u kakvom bankirskom klubu u Chicagu, blijede anemicne milijunaške djevojke na jahtama jednog Sinclairea ili O' Neillea isto tako glupo i prazno i slabokrvno govore o ljepoti, o bogu, o umjetnosti i kulturnoj historiji, kao i slicni ljudi sa Shawove scene. Vrlo je važan stav pisca spram tog neobicnog, delikatnog materijala, i dok se jedan Karl Kraus epilepticki pjeni od bijesa prikazujuci austrijsko plemstvo, kao krdo slaboumnika i idiota, jedan Thomas Mann "Evropejac i republikanac", piše suhoparno i dosadno kao Galsworthy. Dok Zola opisuje slom drugoga carstva i nastajanje Gambettine Republike sa romanticnim elanom socijalnog borca, Marcel Proust stoji na stanovištu baudelaireskom, na stanovištu transfiguracije materijalnih podataka u takozvanu višu idealisticku, romanticnu sferu ljepote, za koju ljudi tvrde vec nekoliko hiljada godina da je vjecna. Za razliku od zapadnjaka, romanskih beletrista, Slaveni su u beletristiku unijeli problem šopenhauerovske estetike objektivizacije, i taj pesimisticki haos i taj bol slavenske književnosti u odnosu spram evropske i romanske harmonije djeluju negativno i destruktivno. Marcel Proust je Roman u svakom svom retku, precizni cizeljer nianse, i njegovi dogadaji tiho se micu u masi skupocjenih lirizama, bergsonski izbrušenih do prozirnih spoznajnih kristala jednog mirnog i aristokratski spokojnog shvacanja i poimanja zbivanja uopce." Vec u tom uvodnom ulomku uocljivo je da Krleža suprotstavlja Proustov gradansko-aristokratski svijet onome iz djela ruskih klasika, osobito Dostojevskoga, opredjeljujuci se nedvosmisleno za Proustovu varijantu gradanstva. Takav je izbor izvan estetskih standarda hrvatske kulturne javnosti toga vremena jer vec pola stoljeca u hrvatskoj književnosti vlada kult ruske književnosti: za mlade hrvatske avangardiste u razdoblju oko I. svjetskog rata Dostojevski je nedostižni uzor, njega obožavaju i Krležini protivnici poput Donadinija, ali i bliski prijatelji poput Cesarca; s druge strane prvaci Hrvatske seljacke stranke njeguju Tolstojev kult. Krleža ce više puta napisati kako Dostojevskoga nije volio (što se može protumaciti i njegovom žudnjom za razlikovanjem), ali u ovom tekstu detaljno i obrazlaže tu svoju idiosinkraziju. Usporedujuci rafiniranu, harmoniziranu dokolicarsku atmosferu Prou