Beograd, 25 -XII- 1939 Ne znam kako da vas oslovim, a to je najzad sasvim svejedno. Važno je u ovom slucaju to da ja hocu da vam se obratim ispred jednog dijela omladine beogradskog Univerziteta koja ne misli i nece da misli onako kako to grupa oko „Umjetnosti i Kritike“ propisuje da je „na liniji“. I, molim vas, saslušajte me do kraja. Pred sam izlazak „Pecata“ lansirana je vijest da ce u njemu izmedu ostalih saradivati i Cina Jote. Kad je to cinjenicama demantovano (ukazujuci na spisak saradnika u prospektu „Pecata“), prešlo se je cutke preko toga. Ja sam se usudio jednom da glasno pretpostavim da bi Pecat mogao biti jedan od najboljih casopisa u Srednjoj Evropi, i to sudeci po imenima njegovih saradnika. Ismijan sam, ali ne od ljudi upucenih u književne i umjetnicke probleme, i nazvan Krležijanac u podrugljivo?omalovažavajucem smislu. Tako je vec prije pojave prvog broja Pecata (vi ste to s pravom konstatovali u Besjedi) otvorena hajka i izvršena nasilna podjela na Krležijance i ostale (linijaše) i to tako da su „pozvani“ samo s vremena na vrijeme lansirali pokoju parolu (Cina Jote! Risticevo pismo i André Gide! Rihtmanov likvidatorski revizionizam!) a hiljada (ili dvije) studenata, u ogromnoj vecini Crnogoraca, zemljaka Zogovicevih i Ðilasovih sa nekim „politicki ispravnim“ licnostima iz drugih pokrajina, prilježno su raznosili te parole bombardujuci njima svaku zapocetu književnu diskusiju a ne raspolažuci zapravo (2 strana originalnog pisma) ni sa jednim argumentom ideološke ili teoretski–estetske prirode. I baš oni koji su o pitanjima umjetnosti imali najnejasnije (cak – nikakve) pojmove, ti su bili najgrlatiji. „Ko bude saradivao u Pecatu ukopace se zauvijek.“ Stvar je najzad postala samo politicka. I mi koji smo pocašceni naslovom „Krležijanci“ bili smo u vrlo neugodnoj situaciji, jer politicki radimo u Ujedinjenoj studentskoj omladini a branimo ljude koji sve takve napredne pokrete razbijaju (M. Ristic, V. Bogdanov). Tako smo, bez ikakvih argumenata morali oprezno uzmicati u diskusijama i to ogradujuci se obazrivo od afere Ristic i ne donoseci nikakav sud „dok se stvar ne rasvijetli“. Ja licno bio sam mišljenja da bi prije svega trebalo održati jednogodišnji analfabetski tecaj iz književnosti bar, ako vec ne iz umjetnosti, a da se politicka pitanja politicki riješe pred politickim forumom, sa politickim (i neoborivim) dokazima. Nerviralo me je naime to da je Zogovicevo predavanje o B. Stankovicu izazivalo aplauz poslije svake recenice gdje se je spomenuo „narod“, „bolji život“ itd. ili kada bi predavac napravio slucajno pauzu zaboravljajuci tekst (kao na polit. zboru kad se ocekuje efekat „tako je! Živio!), pa je citavo to kulturno vece dobilo plitko politicki, agitski karakter i time se nije dobilo ništa ni književno ni politicki; drugi put opet dogodilo se da je citava Fizicka sala urnebesno pljeskala kad je Isidora Sekulic (pozvana na liniji okupljanja snaga za odbranu Kulture) pogadajuci psihologiju ogromne vecine „naprednih“ slušalaca, cinila nevjerovatne intelektualne akrobacije kako bi dokazala da je i Njegoš bio – proleter! I to proleter „u jednom višem smislu“, tako je rekla „proleter koji se uzvisio nad...“ (3. strana originalnog pisma) i tako dalje i zemlja se pod nama nije otvorila. A kad sam ukazujuci docnije na taj slucaj protestovao receno mi je da to nisu pljeskali „naši ljudi“. Na takvim „sitnicama“ i na književnim vecerima gdje je mjerilo za to da li je pjesma odnosno prica dobra bilo to koliko ona sadrži parola (a da to opet nisu parole jer je Harkovska linija skinuta s dnevnog reda!) na takvim nepismenim književnim vecerima gdje je jedini argumenat bio taj da „je nadrealizam dubre“ (Zogovic) i da je Balzak umjetnik mada privatno reakcionaran (a kako – to niko nije umio objasniti), na tim vecerima spoznao sam definitivno da se o pitanjima estetskim ne može i ne smije raspravljati sa ovakvim intelektualnim materijalom i da bi tu bio potreban analfabetski tecaj. Citaju ljudi po nuždi udžbenike, prolaze kroz škole po petnaest i više godina i onda najzad jalovo came u drvenim celijama parola, ne radeci, ne studirajuci, ne pokušavajuci da se iz tih celija probiju do jasnijih, samostalnih, živih i aktivnih spoznaja. Bilo je tako da su „mislili“ i sudove donosili drugi (presudna je uvijek bila Zogoviceva ili Ðilasova rijec) a mase su sa slijepim povjerenjem slušale i svojim brojem davale podršku najnetacnijim postavkama, besposliceci i onda kad to politicke prilike nisu zahtijevale. Povodom Davicovih pjesama i diskusije izmedu njega i M. Nikolica ovaj posljednji rekao je u privatnom razgovoru: „Ko nije mog mišljenja – taj je protiv zvanicnog suda“, a nekoliko dana poslije toga rekao mi je jedan student (koji je nekad nešto negdje i pisao) da ce unaprijed potpisati sve što M. Ðilas napiše po pitanju umjetnosti, i ne procitavši. U takvu atmosferu upao je prvi broj „Pecata“. (4. strana originala) Galama, protest, napisi protiv itd. Sve je manje više poznato. Samo to što vi izgleda ne znate treba da vam kažem. I prije i poslije pojave Pecata bilo je na beogradskom Univerzitetu ljudi koji rade i „misle dijalekticki svojom glavom“, koji su politicki i kulturno angažovani u borbi radnog naroda a koji nisu ni casa posumnjali u vas ni u ono što radite. I medu onima koji umiju da govore i pišu broj ovih prvih nije malen. Cinjenica je samo to da se ne cuje naš glas dovoljno jer su sve govornice zauzeli Zogovicevci. I kad je Janko Ðonovic prošle godine napisao prikaz na Pecat uputivši na adresu „linijaša“ poklic „S frazama uza zid!“ – nisu mu ga štampali u „Mladoj kulturi“ jer vas nije napadao. I kad je receno da ce beogradska stud. omladina objaviti manifest protiv Pecata mi smo zahtijevali da se pisci tog manifesta potpišu jer ne misli sva stud. omladina onako kako se propisuje Avdi Humi da misli (ako hoce da mu štampaju njegove bezglave recenice). Taj „manifest“ izašao je, nažalost, u istom broju u kome se nalazi i moje i Copicevo ime i ja sam se iskreno