Prije dvadeset i nešto godina Abdulah Sidran je u svojim pjesmama, novinskim intervjuima i clancima gotovo opsesivno ponavljao metaforu kuce koja se ruši. Katkad je kroz nju govorio o ocu, ali cešce je to bio osjecaj nekakvoga univerzalnog bezdomništva ili, bolje receno, ruševnosti i oronulosti kapija s kojih smo zakoracili u svijet. U ono vrijeme Sidranova je metafora djelovala skoro egzoticno. Na južnim izlazima iz Sarajeva nicale su goleme stambene lamele, naselja solidarnosti i betonske ko .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.