Enver Kazaz: Rekao bih da je jedan od osnovnih problema koje istražujete u svom obimnom književnokritickom i naucnom djelu susret kultura, štaviše, da vaše djelo sržno živi od susreta kultura. U poznatoj, vrsnoj seriji knjiga Suocenja ispitivali ste, pored ostalog, i susret francuskog i južnoslavenskih, prije svega srpskog nadrealizma. Možete li danas, kad se južnoslavenske kulture pod pritiskom nacionalistickih ideologija i njihovih centara moci zatvaraju za sve drugo i drugacije, prokomentirati važnost interkulturne utemeljenosti nadrealizama.Hanifa Kapidžic – Osmanagic: Moje djelo sržno živi od susreta kultura? Lijepa definicija! Koliko je tacna? Ja smatram da je svaka kultura sacinjena od susreta kultura, da nema kulture bez interkulturne povezanosti, da kultura ne diše u zatvorenom prostoru. Da, ali sada moram privremeno iskliznuti iz vašeg pitanja. Jer odmah pomišljam na rat, onakav kakav je bio ovaj posljednji u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu. Pored svega ostalog, opsada je onemogucavala tokove kulture. Na to se nadovezuje cinjenica da se rat i vodio protiv kulture. Pa ipak – pisala sam o tome i licno svjedocila u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji – gladni i žedni, prozebli, mi smo se u Sarajevu okrenuli kulturi i ona nam je pomogla da opstanemo, psihicki i intelektualno. To je poznato i nesumnjivo. U ratu smo, po cijenu života, jer je kretanje znacilo metak, osnovali i bosanskohercegovacki PEN centar. Preko njega, a i inace, nevjerovatnim nacinima uspijevali smo da kontaktiramo sa svijetom (nikad ne smijemo zaboraviti pomoc angažovanih ljudi iz slovenackog PEN-a), pa i da komuniciramo u domenu kulture. Pojacano smo komunicirali izmedu sebe, izmedu generacija, izmedu pripadnika ranijih razlicitih estetickih opredjeljenja: a svi koji su pisali – a u opsjednutom Sarajevu pisali su mnogi, umjetnicki i bez umjetnickih pretenzija – približavali su se estetici koja nije bila njihova ranija. Umjesto ranije dezangažovane, a od onoga što je, pored svjedocanstava, opstalo kao književnost, stvarala se jedna nova angažovana estetika. Veoma široka. Ona kao da nije obuhvatala nacine pisanja, nego bitna opredjeljenja: protiv rata, za ugroženu Bosnu, sa fokusom na žrtvu: biti na strani žrtve (što podrazumijeva i biti protiv sile), ma ko da je žrtva. «Zatvorenost», u odredenim uslovima, uz velike opasnosti – a sigurno samo na odredeno vrijeme! – može se u praksi kulturnog dejstvovanja prevazilaziti. A nadrealizam iz ugla vašeg pitanja? Njegovo postojanje u Beogradu, u isto vrijeme kada se pokret i stvarao u Parizu – a bio je tada nešto najskandaloznije, najodbacivanije, ali i najotvorenije i najplodnije što je u domenu stvaralaštva, nakon Prvog svjetskog rata, nudila Francuska pa onda i Evropa – upravo ilustruje tu otvorenost jednog broja mladih ljudi prema novim strujanjima, novim vjetrovima («Da nema vjetra pauci bi nebo premrežili»), jednu raskriljenost u kojoj nije postojala duhovna svojina kao zagradeni atar. Stoga se zahvat širio na Evropu, kao što ce se nešto kasnije proširiti na svijet. O tom pravcu unutar srpske književnosti napisala sam doktorsku disertaciju na francuskom jeziku i odbranila je u Francuskoj. Kao knjiga pojavila se i u Sarajevu i u Parizu. Ali o nadrealizmu sam uvijek pisala: ima ga i u svim tomovima Suocenja (do danas je to pet tomova), cak i u onom koji nosi naslov Sarajevo, Sarajevo..., koji donosi moj kasniji, ratni susret sa najrecentnijim ispitivanjima nadrealizma, poglavito na bazi izucavanja rukopisa koji su vremenom postajali dostupni (znate da je jedno sistematicnije i ciljanije izucavanje rukopisa našlo svoje korisno mjesto u današnjoj književnoteorijskoj misli). Dakle, mene je nadrealizam privukao kao otvorenost i novina. Nakon beogradskog nadrealizma sustavnije sam izucavala uticaj «postnadrealizma» u modernoj poeziji u Bosni i Hercegovini. To donosi knjiga Pjesnici lirske apstrakcije, koja je u ratu pa i poratu imala neobicnu sudbinu. Zanimao me je nadrealizam kao prisutnost u makedonskoj poeziji, pa u hrvatskoj, preko djela Jure Kaštelana, Drage Ivaniševica. Moje videnje postnadrealizma ustvari je prisustvo pojedinih vidova nadrealisticke estetike, koji su oznacili pojedina pjesnicka djela izvan nadrealizma kao organizovanog pokreta i svakako izvan nadrealizma kao umjetnicke i istorijske cjeline.Naravno, danas, u vremenu trajanja i kulturne, kao i svake druge zatvorenosti, kada se ipak samo pojedinci i male grupe zalažu za otvaranje južnoslovenskog kulturnog prostora, za što postoje brojni plauzibilni razlozi, zadivljuje stav jednog Marka Ristica, Oskara Davica, ali i drugih beogradskih nadrealista, koji su i u vremenu porasta nacionalizma u ranijoj Jugoslaviji opstajali na nadrealistickom, od pocetka zadatom i podrazumijevanom, kosmopolitizmu i internacionalizmu. Najznakovitije su u tom smislu sudbine Marka Ristica i Oskara Davica, zbog osvete nacionalista koja se egzercirala na njihovom djelu i uspomeni. Ja sam ponosna što «moji» nadrealisti za života nisu poklekli sirenskom zovu nacionalizma. Pisala sam i svjedocila i o tome. Prisjecam se svog teksta iz 1994. godine, uvodnog u seriju predavanja u Parizu na École Normale Supérieure, ciji je naslov bio Nadrealizam protiv nacionalizma. On je ostao u svojoj francuskoj verziji. Voljela bih da ga sada kao takvog, a i u prevodu, objavim.A nadrealizam kao široko kretanje, u herojskom dobu izmedu dva svjetska rata, i poslije Drugog svjetskog rata, a na nekim planovima, naravno mnogo difuznije, i do danas, raširio se bio po Evropi i svijetu, gotovo po svim kontinentima. Prihvatan je u SAD, Meksiku, Japanu, Africi... Pjesnicke novine integrisale su se u poeziju. Likovne u široko zahvacenu likovnost, kroz prisustvo u drugim, od nadrealizma razlicitim pokretima. Likovno prisustvo je svakako trajno i na direktan nacin, kroz zracenje umjetnina velikih nadrealistickih slikara. Danas su retrospektive i izložbe nadrealistickog slikarstva i šire njegove likovnosti i brojne i veoma tražene u svijetu.Što se tice k