Pišuci o pojmu kanona u svom Pojmovniku suvremene književne teorije Vladimir Biti zakljucuje: «Uza svu njegovu problematicnost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapace uporište književnog sistema baš kao što je to npr. autor.» Biti ovim zakljuckom nastoji sumirati obimnu teorijsku raspravu koja se u našem dobu vodi oko pojma kanona. Aproksimativnije receno, raznorodni tokovi te rasprave mogu se izraziti dilemom: kanon ili kanoni, pri cemu je poljuljano tradicionalno uvjerenje prema kojemu je u nekoj kulturnoj zajednici moguc samo jedan, normativni kanon koji je nužno i kulturotvoran. Otud se u tzv. demokraticnim kulturnim zajednicama pristupa konstruiranju mnoštva kanona, pa se oni neprestano alterniraju, a normativnost vladajuceg kanona nastoji se ne samo relativizirati nego i dovesti u pitanje i na koncu izmaknuti iz ruku akademskog centra moci. Ustvari, akademska institucija unutar svake kulturne zajednice nastoji nametnuti jedan, normativni, sveti kanon koji bi suzbio svako apokrifno citanje i time hibridiziranje kulture i identiteta te zajednice. Konstruiranje ortodoksnog kanona i nije ništa drugo do bliska, najtješnja saradnja vladajuce ideologije i akademske institucije. U toj raboti ideologija nastoji sebi podrediti esteticku normu kako bi je natjerala da razvije onaj sistem vrijednosti što ce biti u službi realizacije takve vrste identiteta koji ce ideologiju uciniti cinjenicom kulture, tj. kulturalnim proizvodom, necim što izgleda prirodnim, izniklim iz same biti kulture date zajednice. Ako je u srednjovjekovlju kanon potvrdivao svetost kroz glas crkvene moci, u ortodoksnoj varijanti izvedbe kanona namjesto svetog postoji ideologija koja se kroz performativnu moc kanonskog diskursa potvrduje i legitimira kao kultura. U knjizi Stvaranje nacije, razaranje nacije Endru Baruh Vahtel vješto i iscrpno dokazuje kako se u vrijeme SFRJ komunisticka ideologija ostvarivala u kulturnoj praksi kroz kanon, te kako se on putem školskog sistema pretvarao u orude kojim je izgradivan kulturni identitet. Na jednom mjestu Kundera piše da samo totalitarni sistemi posvecuju pažnju književnosti koliko to ona zaslužuje. No, iza te pažnje krije se, zapravo, ideološka funkcionalizacija literature, a tvorba kanona puni je njen dokaz. Zato pozivanje ortodoksno shvacenog kanona na univerzalizam svojih kriterija i procedura ima, pored ostalog, i za cilj maskiranje ideologijskog upliva u njegovu tvorbu. Ako se slijedom Vahtelove analize socijalistickog kanona u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici prati njegova realizacija, onda u prvi plan izbija cinjenica da se oko njega nisu borile književnokriticke škole i metodi, nego da su se one podredivale zahtjevima ideološkog centra moci. Književnokriticke škole, od tradicionalne pozitivisticke, preko impresionisticke do tzv. imenantnih metoda, uredno su servisirale ideologiju pazeci da ne stupe u polemicku borbu s njom ili, pak, u medusobne polemicke obracune, a pogotovu ne u pokušaje izgradnje alternativnog kanona. Historija kanona na južnoslavenskom kulturnom prostoru jednaka je, dakle, sa poviješcu podredivanja književne znanosti nalozima politicke ideologije. Stoga južnoslavenska akademska zajednica nikad nije ni uspjela realizirati alternativni kanon sve do postmodernistickog samoosvješcenja i stava o neminovnosti kanonskog plurala koji prirodno proizilazi iz postmodernisticke poetike. A onda je, u devedesetim godinama prošlog vijeka, na scenu stupio nacionalizam sa svojom totalitarnom ideologijom i predmodernom funkcionalizacijom književnosti. Labava postmodernisticka svijest o mnoštvenosti kanona raspala se pred oštrinom nacionalistickog zahjteva da se sve snage etnokonfeosionalnih zajednica okupe oko nacionalne ideologije i politickih mocnika. Oni koji su ostajali izvan, morali su racunati sa usisnom moci straha što ga je širio politicki govor nacionalizma. U igri davoljim perlama nacionalistickih estetika akademske zajednice pristupile su prekodiranju nacionalnih književnosti i izvodenju nacionalnih književnih kanona. Ta smjena socijalistickog nacionalnim književnim kanonom obavljana je s mnogo buke i cak tamo gdje bi se to najmanje ocekivalo – na predizbornim politickim skupovima na kojima je politicki mocnik preuzimao ulogu akademika i užagrena pogleda, povišenim tonom govorio kako naši pisci nisu bili u citankama, a njihovi jesu. Akademske zajednice pravilno su shvatile zov nacionalizma - vrijeme je da se urade naše citanke, naše antologije nacionalne književnosti, naše književne historije, naši nastavni planovi i programi u školama i na fakultetima. No, socijalisticki kanon u BiH pao je nešto ranije, i to zahvaljujuci radu unutar same struke. Naime, izdavacka kuca Svjetlost je koncem osamdesetih izdala tri antologije poezije u BiH, dvije nacionalnog pjesništva – bošnjackog (tada muslimanskog) i hrvatskog, ciji su autori bili Enes Durakovic i Mile Stojic, te antologiju bosankohercegovackog pjesništva Stevana Tontica, u kojoj je bh. poezija tretirana kao muslimanska, srpska i hrvatska. Razaranje socijalistickog kanona, zapravo, pocelo je još ranije, sa cuvenim izborom iz bošnjacke književnosti što ga je pod naslovom Biserje objavio Alija Isakovic . Struka je, dakle, normativnost ortodoksnog socijalistickog kanona razorila, ali ostaje dilema da li je time namjesto jedne uvela drugu otrodoksnu kanonsku normu? Jesu li te antologije, i Isakovicevo Biserje znacile modelsku promjenu kanona? Socijalistickom književnom kanonu ponuden je kao jedina moguca alternativa nacionalni, a priroda kriteriologije i procedura izvodenja i jednog i drugog nedvosmisleno je upucivala na zakljucak kako oba kanona hoce biti jedinim i normativnim. Nije to bio, dakle, postmoderni kanonski relativizam i prluralizam, nego, zapravo, prelazak iz jednog tipa modernisticko-esencijalistickog citanja književnog korpusa u drugi. Razlika je bila samo u širini odabranog književnog korpusa, a metod citanja ostao j