Ta mi se slika – sve cešce i jasnije što biva daljom – javlja pred ocima; kao sjecanje, ne više kao san. Majka me, držeci za ruku, vodi uz brdo, na Bistrik, visoko pod Trebevic, a onda, na kraju sokaka, i na kraju svijeta, ukazuje se bijela kuca sa fesom na glavi i visokom kamenom ogradom koja je na dva mjesta, poput ociju, imala velike prozore sa željeznim rešetkama. Udari ona dvaput zvekirom u vrata i mi strpljivo cekamo kada cemo cuti klaparanje nanula po kaldrmi. To smo došli, sa cohom u rukama, da mi ona uzme mjeru i da mi on sašije pantalone. Slika koju vidim pred ocima, dozvana iz dubina djetinjstva, uvijek podrazumijeva snijeg i led. Zašto su su mi uvijek samo za Bajram šili pantalone? Da povežu radost praznika s necim što mi ionako moraju kupiti?! Kuca je bila na dvije vode, uvijek svježe okrecena, na oštroj strmini i zato nekako skliska, kao da ce se svakog trena sunovratiti u caršiju, vjecito privremena a vjecito prisutna i pod sumnjom da ponajprije služi kao ukras. Nisam im znao imena, ili ih nisu ni imali, ali majka bi, dan uoci Bajrama, rekla: «Idemo veceras kod Gluhe «. . . i ja bih tacno znao gdje idemo i zašto. Nju sam zvao Gluhinica, i svi ostali u našoj kuci su s osmijehom prihvatili to njeno drugo ime kao jedino i pravo, mada joj je to više bilo zanimanje. Majka bi nazvala selam i mi bi, u svecanoj tišini, išli prema kuci, a ja bih bez daha gledao pravougaone prozore pune saksija sa katmerima i sabljicama preko kojih su, kao izmaglica, kao koprena od snova, bile cipkane zavjese. Mnogo godina kasnije, takve prozore sam vidao na slikama Safeta Zeca. U sobi se osjecao miris oraha, tirita i vrele agde, pomiješan sa mirisom tek pržene kahve. Majka pruža novi štof, kupljen na bajramskom sniženju, a Gluho, nevoljko i vješto, kida jednu njegovu nit, zapali je šibicom i njuška dim poput lovackog psa. Uvijek je odmahivao glavom ali ja sam, nakon što sam tu sliku vidio više puta, shvatio da to ne znaci ništa a kamoli cudenje ili odbijanje. Gluhinica bi nas ponudila da sjednemo, reda radi, ali majka i ja smo ostajali pokraj vrata, zadržavajuci se u kuci, nesvikloj na goste, tek onoliko koliko je potrebno da mi Gluhinica uzme mjeru a Gluho zakaže datum kada cemo doci po nove pantalone. «Mašala, mali ti, moja Naila, raste kao iz vode. Je li ti to onaj od prošlog Bajrama? Ne bih ti ga u caršiji prepoznala. Mašala.» Rekla bi te, uvijek iste rijeci, jedva razumljivo, jer je izmedu usana, u njihovom uglu, držala heft - iglu, ali znam da bih se poslije istezao da joj što više dam za pravo. Zatim bi nam, hitro, kao da smo samo zbog toga došli, poslužila sok od ruža dulbešecerki. Morala bi zatim reci, kao po zapovijedi ili po navici koja joj ispunjava citav život: «Ðulberšecerke su dobre za srce, za onog ko ga ima. A vi ga sigurno imate, vidi vam se po ocima da imate srce». . . kao da smo došli, bolni, po lijek, a ne po moje nove bajramske pantalone. Uostalom, mislio sam da svi ljudi manje - više, imaju srce i da srce i oci, tako mnogo udaljeni, nemaju nikakve veze. Trebalo je kroz moj život proteci mnogo ljeta, i trebalo je moje srce vidjeti mnogo oblacnih ociju, da bih je mogao shvatiti. Tada bi zapocinjala predstava. Gluho bi ustajao iza singerice i dugo gledao kalendar na zidu, i to samo proljetne mjesece na kojima su bile slike visibaba i behara. Gluhinica bi nam krišom i blagonaklono namignula i išaretila Gluhi da je proljece još daleko a da je zima u Sarajevu hladna i uporna i da djetetu pantalone trebaju što prije. Ona bi me pomilovala teškom rukom, nesviklom na majcinsku nježnost, i davala kocku šecera koju sam cuvao za avlijske cuke, u povratku. Nisam gledao tu predstavu, vec videnu, predstavu po kojoj sam razlikovao zimu od proljeca i Bajram od ostalih praznika, nego sam pogledom obilazio prostoriju. Sve je u kuci bilo uredno i cisto i toplo. Iznad peci u kojoj je pucketala vatra bile su dvije kitnjasto izvezene krpe, pune voca i drugih korisnih stvari, na kojima su stajale poruke i pouke: «Domacice manje zbori da ti rucak ne zagori» i «Poslužite se sami, necemo vas nuditi». Desno od peci stajao je bijeli niski kredenac sa staklenim prozorima iza kojih su bili fildžani, džezve i tanjiri, strogo postrojeni kao vojnici. Na zidu, uz srcoliki jastuk, izboden iglama poput bika u areni, stajale su unakrsno dvije sablje, sitno izrezbarene, s crvenim tackama nalik na krzamak. Valjda su zato u meni izazivale podjednako osjecaj straha i divljenja, možda ipak više straha. U uglu sobe bila je demirlija, više kao ukras nego kao potreba, a uz nju ibrik s vratom koji je licio na labuda. Ispod prozora, svom dužinom, protezala se secija u obliku slova L i, u zaglavlju, one iste saksije s katmerima i sabljicama, ali sada bez tajne na sebi. Volio sam taj svijet, iako nisam siguran da sam mu po svemu pripadao. Kod nas, u centru velikog grada, sve je bilo drukcije - tata je govorio: «Progresivnije!» ali nekako hladno, iako smo imali elektricni šporet umjesto peci i televizor kao prozor u svijet umjesto ovog prozora sa cipkastim zavjesama, katmerima i sabljicama što gleda na avliju i dulberšecerke. «Ne bih dala ovaj moj prozor ni za sve marindvorske televizore, kol'ko god ih ima.» Rekla bi to gotovo ljutito, kao da mi cita misli, i prekorijeva me zbog njih u ime citavog jednog svijeta, iako znam da mi je samo pratila pogled, a ni ja nisam znao kojem od ta dva oprecna svijeta zaista pripadam. Ali, predstava se odvijala mimo mene, hodajuci davno utabanim stazama. Gluho bi mumljao a Gluhinica bi nam prevodila njegove znakove kojima je objašanjavao kako ima posla preko glave, i kako smo trebali doci ranije, puno ranije, i kako pantalone, ni uz najbolju volju i najveci trud, nece biti gotove prije posljednje hefte iduceg mjeseca. Ništa prije, žao mu je, to bi rekao i, kao da mu je to zadnja rijec, sjedao bi za mašinu i nastavljao štepati neku krpu. Ja sam poznavao taj jezik, logican i prost - gledao sam njegove suhe usne sa ko