Novak Kilibarda je, danas, u Crnoj Gori «moralna vertikala». Što je u sasvim redu: rat su dobili kilibarde. Obistinili su se narodni stihovi iz dana kad naš tic s kokardom bješe najglasitiji: Uskoro ce Kilibarda Crnom Gorom da zavlada! I zavladao je, ne jedan, vec sto jedan kilibarda. Ovaj je deset godina bio je šef zlocinacke Narodne stranke. Zbog rezultata koje je postigao na polju istrebljivanja muslimana u BiH, Klibarda je od Karadžica odlikovan Njegoševom ordenom: «Gospodine Momiru Bulatovicu, prije izbora bicete dužni da orden koji ste dobili od Karadžica izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžicu, a ja orden necu vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžica”, klicao je starina Novak u jednoj predizbornoj kampanji. A kad je velikosrpski projekat doživio vojni poraz, Kilibarda je «priznao zablude», prikljucio se antislobovskoj koaliciji i postao vršilac dužnosti Vili Branta – tako vam je u CG koju Jevrem Brkovic nazva «pasjom zemljom». Ali Kilibarda je u SCG naucna vertikala: njegovi predratni tekstovi o usmenoj književnosti ponovo su tiskani u tri opsežna toma, beogradski kriticar Dejan Ajdacic u podebeloj knjizi «Novak Kilibarda naucnik i književnik» velica ga na pasja preskakala, a Balša Brkovic, u Crnogorskom književnom listu, njegovu knjigu «Usmena književnost pred citaocem» hvali temeljito, kao provodaždija udavacu, pousjelu, ali iz dobre kuce. Pa riješih da razgledam Kilibardin nevjestinski kovceg sa svatovskim darima . Nakon citanja knjige «Usmena književnost pred citaocem», javila mi se utješna misao: Kilibarda nije prvi ni potonji priznat naucnik koji se «u književnost razumije kao papudžijski macak», kako rece Matoš, ali i bezutješno pitanje: zar moraš biti terorist ako hoceš da u SCG budeš veliki naucnik? Jer njegovi tekstovi vrve od atentata na pravopis, na gramatiku, na smisao i tudica i domacih rijeci, na stil, na logiku, na književnost i svekoliko znanje o njoj, na ljudsku pamet uopšte. Kako je moguce ozbiljno uzimati ucenjaka koji, na primjer, kaže: »smisaono znacenje»? Njegova polupismenost svjedoci, pored ostalog, da ovaj doktor nauka nikad nije prešao medu koja dijeli usmenu i pisanu normu. Cak sam pomislio: dobro je što Kilibarda spada u naše najneprevodenije pisce, jer bi njegova proza i nauka, prenesene u bilo koji jezik, bile dokaz da naškom seljakluku nigdje kraja nema i da u CG živi polubudalasti polunarod. Beharanje ptica Analizu raznovrsnih vidova jezicko-stilske i intelektualne komedije, cesto i lakrdije, u njegovoj knjizi pocecu razmatranjem njegovog teksta pod vukovskim naslovom «Opet to, ali drukcije» u kojem poredi dvije verzije usmene lirske pjesme, od kojih je prva (»Mare cuva paunice / I bijele golubice / U rudini pelinovoj. / Kod njih cvijece berijaše, / Pa ga u kitu ukicaše, / U vijenac uvijaše, / Pak u Mletke pošiljaše, / Pak ga zlatom zlatijaše, / Pa ga kumu darivaše»), ocito slabija od druge (»Mare cuva paunove / I bijele golubove / Uz rudine pelinove. / Na dan pero sabirala, / U Mletke ga pošiljala, / Da se pero zlatom zlati, / Da daruje dva djevera / I sve svate»). Odmah cemo navesti jedan od «bisera» iz tog teksta: «Mare iz druge pjesme ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero otpalo u ljubavnoj igri. Kao da se njena obuzetost ljubavnim mislima odslikava u ljubavi razigranog jata, a nadeno pero, svatovski dar, rodilo se iz svadbe ptica». O kakvom «beharanju ptica» naš ucenjak bulazni? Pojma nemam. Mora da je ornitolog iz Banjana primijenio Micurinov metod interpretacije: cvijece iz prve varijante pjesme ukrstio s perjem iz druge varijante i dobio ptice koje beharaju. Tumacev je zadatak – cesto ponavlja Kilibrada – da «domisli» pjesmu, a njegovo trabunjanje o «beharanju ptica», o perju «otpalom u ljubavnoj igri», o Marinoj «obuzetosti ljubavnim mislima» koja se «odslikava u ljubavi razgiranog jata», o »svadbi ptica», kazuje da pod «domišljanjem» podrazumijeva bezobzirno dopisivanje pjesme koje se sastoji od najjeftinijih poetizacija. Ne mora to biti pjesma: jednostranicnu narodnu pricu «Ero s onoga svijeta», na primjer, Kilibarda «domišlja» na deset i po stranica, dopisujuci je bespoštedno i na nacin koji svjedoci da je i bez mašte i bez ukusa, a da mu inteligencija nije jaca strana, mada ga je akademik Muhamed Filipovic na TV proglasio «mudracem». Obecanje išcekivanja Sad cemo, iz pomenutog teksta, navesti dug odlomak da me Kilibarda, po svom obicaju, ne optuži da mu recenice istržem iz konteksta, a bila bi i suva šteta da se citalac bliže ne upozna s besmislom, doduše vrlo lirskim, koji ovaj doktor nudi kao analizu pjesme: «Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga prethodnika, ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio u rudine pelinove. Narodni pjesnik strogo pazi na znacaj boja. Polje je kod njega uvijek zeleno, jer zelena boja istice ono što se na polju dogada: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja i sl. Ako se po zelenom polju igraju konji oni su vrani, a konj zelenko pase i osluškuje. Naglasak je u pritajenom osluškivanju, pa konj zelen na zelenom polju i treba da je nevidljiv da bi mogao cuti nešto tajno i skriveno. Narodni pjesnik, dakle, usaglašava boju sa dogadajem o kome pjeva. Gora je u narodnoj pjesmi uvijek carna. Gusta, zelena gora, naglašena udaljenošcu, prelazi u zelenu-tamnu, gotovo crnu (carnu) boju, a gora treba da bude takva da bi nudila iznenadenje i opasnost svatovima i karavanu; vuk i hajducka ceta izabrali su baš carnu goru. Tajnovita carna gora uvijek nagovještava neku slutnju, nešto što ce se dogoditi, obecava išcekivanje, a zeleno polje istice jasnocu dogadaja koji se posmatra. Pelin je bilje pjeskovitih suncanih, prisojnih strana. Bjelicastom stabljikom, blijedim nalicjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanog zelenila, rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. One su zeleno osjencene, ali dovoljno zelene da istaknu prolaza