Kad god se kaže Hercegovina, pred oci nam izlazi škrta slika kamena, golog krša i golog neba s kojeg u moždane nemilosno bije suncev dažd, vreli vazduh, teški sparni dan i žed. A ljudi i knjige što nam iz Hercegovine dolaze uglavnom potvrduju takvu sliku. Ali kao što nema pustinje bez svojih oaza, tako su i diljem mrgodnog hercegovackog krša razasute skrivene od brzopletog oka, brojne pitomine pašnjaka i njiva, potoka i šuma, u kojima ljudi vjekuju svoj život u netaknutom skladu i organskom jedi .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.