Boro Kontic: Ovaj dijalog mogli bismo poceti tvojim objašnjenjem konacne verzije filma “Gori vatra” koji si potpisao kao scenarista i režiser. U brojnim intervjuima koji su se umnožavali kako je film trijumfalno obilazio evropske Festivale, govorio si i o tome kako si u njegovoj realizaciji koristio iskustvo iz filma “Magnolija ”. Ali u to vrijeme nisi želio objasniti, zapravo si odbijao reci, šta si preuzeo kao ideju iz tog filma. Dakle, šta je bila ta inicijalna kapisla/iskustvo iz tudeg filma za razrješenje glavnog sukoba u tvom filmu? Pjer Žalica: “Magnoliju” sam vidio desetak puta tokom rada na “Gori vatra”. Moj kljucni problem u to vrijeme bio je dramaturške prirode. Imao sam tri paralelne price koje se nisu logicno uklapale jedna u drugu. Tacnije, kako god sam citao svoj scenario nisam imao dojam istinitosti. S druge strane, prica Magnolije je konstrukcija, ta ideja je konstrukcija, ali osjecate da je ta naizgled pomjerena logika na kraju vrlo istinita. Dakle, konstrukcije se dešavaju u životu, slucajnosti mogu postojati pa cak i neuvjerljive, ali to je život. Nacin na koji sve to funkcioniše kao istinito u Magnoliji, meni je bio fascinantan. Stoga sam toliko rasklapao tu pricu. Nema u Magnoliji nikakav zaplet ili osnova koju sam kopirao. Tamo postoji prica o ocu i sinu koja je drugacija nego prica o ocu i sinu o “Gori vatra”. Meni je bilo najteže razriješiti izbor covjeka da li da ostane medu živim ljudima koje ne voli ili da ode sa mrtvim sinom kojeg voli. Kako uciniti da povjeruješ u to kao istinito. Shvatio sam da ce to biti uvjerljivo jedino ako se ljudi emotivno sa tim slože jer na racionalnom planu poistovjecivanje bi bilo isuviše tragicno. U Magnoliji taj trenutak u odnosu oca i sina koji se na kraju pomire kad otac umire, okolnosti koje dovode do toga, izgledaju nemoguce. Radi se o konstrukciji koja je paradoksalno istinita i proizvodi tvoju emociju kao gledaoca. Ta višeslojna konstrukcija se doima kao nešto najjednostavnije na svijetu, normalno da se može dogoditi ili prihvatiti i to je nešto u šta sam pokušao uci. Cini mi se da mi je taj film pomogao. Bio je još jedan film koji sam gledao stalno i na koji sam se stilski oslanjao. Altmanov “Nashville ”. B.K.: Taj film je stariji, snimljen prije tridesetak godina? P.Ž.: Da, otprilike tako. Interesantno je kako je Altman tu zajednicu americke kantri muzike pokazao, ono, na nacin da konacno upoznamo te ljude. Nashville je film ciji ambijent na neobican nacin korespondira sa bojama plasticnog tranzicijskog kica koji dominira našom stvarnosti, narocito u provinciji. U isto vrijeme Altman u svom filmu uspijeva taj ambijent osebujne ikonografije besmisla prikazati sa neobicnom toplinom i privrženosti. Odjednom Nashville gledamo kao jedan gotovo bajkovit, fantastican svijet, pomalo izdvojen iz stvarnosti i bitno razlicit od naše pretpostavke o njemu. To mi je narocito bilo važno zbog težine problema kojim se film u stvari bavi jer ispod idilicne, plasticno koloritne stvarnosti valja se surova rijeka blata i nevolje. U tom smislu mi je Nashville pomogao u radu na Gori Vatra, jer sam imao slican problem. Moglo bi se reci da su Nashville i Magnolija bili inspirativni za mene, jedan u vizuelnom a drugi u dramaturškom smislu. B.K.: Ovim bismo mogli otvoriti jednu znacajnu temu – korištenje filmskog nasljeda u kreaciji novog. Šta je za tebe prošlost koja je inspirativna, odnosno šta su ti filmski uzori? P.Ž.: Moj je najveci problem pronaci adekvatnu formu, oblik za ideju koju imam. Stoga su oba moja filma (Gori vatra, Kod amidže Idriza) potpuno razlicita. Mislim da bi bilo nemoguce ispricati “Kod amidže Idriza” u nekom vizuelnom pa i bilo kojem drugom smislu kao što sam pricao “Gori vatra”. Kao izvor, ili film te vrste za “Amidžu” sam koristio “Ono malo duše ”, Ademira Kenovica. Razgovarali smo kako je on radio taj film. To su normalne stvari. Nema tu “prepisivanja”. Naravno da se oslanjaš na tradiciju ali vrlo cesto ta koncentracija videnog, procitanog, funkcioniše i nesvjesno. Ali, da pojednostavim odgovor na tvoje pitanje, film nakon kojeg sam odlucio da se bavim ovim bio je “Lovac na jelene ”. B.K.: Šta te je privuklo? P.Ž.: Bio sam toliko fasciniran da, ono, nisam mogao da dišem. Tada sam iskreno poželio da pravim filmove. Fasciniran sam bio emocijom. Film je govorio o jednoj velikoj temi. O vijetnamskom ratu sam vidio na “hiljade” filmova a ovdje je sve bilo spušteno na nivo lika, pojedinca tako da u tom emotivnom smislu bilo mi je kao da gledam “Na Drini cuprija”, Slicno je u “Kumu” kada pricu o mafiji, koja je svojevrsna sociološko-mitološka fascinacija prevedeš na covjeka. Zapravo, to je ono što me interesuje, likovi i emocije. Mene globalne stvari ne privlace ako ljudskog lica nema u centru. Možda ce izgledati cudno ali meni je “Rubljov ” Tarkovskog jako dosadan film. Njegova narativna struktura lomila me je od dosade, nikad ga nisam mogao izdržati od pocetka do kraja. Jednom sam bio potpuno odlucan da ga savladam. Bili su nekakvi opskurni uslovi, u velikoj sali Skenderije nas stotinjak u sali koja prima šest hiljada posjetilaca. I znam da sam par puta zaspao. Mene zanimaju price koje su razumljive i funkcionišu na emotivnom planu. Ali, volim njegovo “Ivanovo djetinjstvo ”. Kao što je novi Paynov film “Sideway ” meni jako blizak a s druge strane ovi “Ratovi zvijezda” toliko su mi daleki da mi jednostavno ne pripadaju. Ne fascinira me tehnologija. “Kratki film o ubijanju ” je takode jedan od filmova zbog kojih sam poželio da ovo radim jer je covjek važnu stvar rekao kroz lik a to je ono što mene zanima. B.K.: Emir Kusturica, roden kao i ti u Sarajevu, proslavljeno evropsko filmsko ime, govoreci o svojim prvim filmovima (Sjecaš li se Dolly Bell, Otac na službenom putu) naglašavao je da se njegova filmska poetika nastavlja na crni talas Yu filma (D. Makavejev, Ž. Pavlovic, Ž. Žilnik, B. Vucicevic, K. Godina, M. Kovac, K. Papic, B. Cengic…). Šta je u ovom slucaju tvoja domaca filmska porodica?