Vrijeme od razgovora sa Asimom pa do pocetka nastave proveo sam nekako šizofreno. Bilo je dana kad sam skoro pa zaboravljao Denisovo ubojstvo (ne smrt njegovu!), a bilo je opet i onih kad nisam mogao misliti na bilo šta izuzev toga. Ipak, lakše mi je bilo kad bih imao šta raditi, kad sam imao konkretna zaduženja, a tih je dana bilo dosta toga: prijemni ispit za mjesta nepopunjena u junu, septembarski ispitni rokovi, termini za konsultacije s dvjema studenticama kojima sam bio mentor za diplomski. Trudio sam se i citati takozvanu sekundarnu literaturu u vezi mog eventualnog doktorata, eseje i studije o cetvorici pisaca koji su me zaokupljali. Usprkos svemu gnjev zbog gnusnog ubojstva Denisovog hvatao me cešce nego sam želio. Zbivalo se to uglavnom nocu: osjetio bih pravu fiziološku mucninu pomislivši kako mu je neka baraba iz cista mira oduzela život, upropastila starost njegovih roditelja, gotovo im obesmislila život, Lani uništila svaku životnu radost, mene lišila najboljeg prijatelja, a povrh svega sad može slobodno likovati, gostiti se, cugati, guziti, smijati se bez bojazni da ce je ikada stici ruka pravde. Ponekad, srecom rijetko, znala mi se slicna stvar desiti i na ulici, u onoj na masi na Ferhadiji, znao sam pomisliti da možda upravo u tom momentu koracam pokraj životinje koja je povukla obarac. Najgore je ipak bilo to što sam bio apsolutno svjestan cinjenice da su moj gnjev i mucnina cisto iracionalna rekacija nemocnog neurotika, bizaran napad histerije kao jadan nadomjestak zbog nemogucnosti djelovanja, zbog moje nemoci da pomognem pravdi, da nešto poguram. Jedva sam cekao prvi ponedjeljak u oktobru, dan pocetka nastave na fakultetu, vrijeme kad cu opet redovito ici na posao i kad ce me rituali svakodnevice poceti, nadam se, polako vracati u normalu. Nisam kao djecak, srednjoškolac, pa cak ni kao brucoš sebe zamišljao kao predavaca na fakultetu. Ta mi se profesija doimala nekako mekušnom, ženskastom, precinovnickom. Neka vrsta malo usavršenog puckoškolskog nastavnika - tako mi je to izgledalo. To je, ustvari, nekako bila zajednicka Denisova i moja vizija: nas smo dvojica sebe, naravno, doživljavali kao buduce avanturiste, svjetske putnike, maco junake što glavu stavljaju u torbu i što su miljama daleko od memljivih ureda, prašnjavih kabineta i žamora u ucionicama. U neka doba, medutim, na drugoj ili trecoj godini fakulteta, prošao sam kroz tu nekakvu fazu mirenja s realnošcu, kao da sam shvatio da je valjda normalno da ceš kad odrasteš biti ono što si kao dijete prezirao. Moj je prijatelj Denis, sretno ili nesretno, takvo mirenje izbjegao te je nastavio govoriti da su fakultetski predavaci najveci duduci na planeti, samo što bi sada dodavao kako sam ja - citiram ga - izuzetak koji potvrduje pravilo. On je kroz novinarstvo zadovoljavao svoju želju za avanturom. Znam da je kao mladac još osamdesetih sanjao da pravi reportaže s najtrusnijih podrucja globusa, iz Libana ili Nikaragve, sa mjesta gdje se rada povijest obasjana jarkim reflektorima, a ispalo je, eto, da su u narednoj deceniji reflektori povijesti stigli u Sarajevo, njemu na noge, i da je svoju težnju mogao ostvariti ne micuci iz rodnog mjesta. Ja sam se, medutim, tješio mišlju da nam nije svima sudeno živjeti djetinjske snove pa sam bio sretan sa svojom fakultetskom karijerom. Kad bismo se zacugali i kad bi me Denis šaljivo prozvao profesorskim moljcem, ja bih mu odgovarao kako je i Indiana Jones, glavni celuloidni heroj naše mladosti, profesor na fakultetu. E, vama dvojici skidam kapu, kazao bi tada Denis, a ostalima jebem mater, pa bismo se smijali dugo i glasno. I došao je, napokon, i taj dan: nastava je pocela. Svake se godine poželim posla. Volim upoznavanje brucoša, volim pokušati naslutiti koja su djeca pametna i kreativna, od kojih nešto može i ispast, a koja su opet mediokriteti i glupsoni. Volim, naravno, i skenirati brucošice koje se, kao po pravilu, prvih dana napucavaju: lijepo i slobodno se oblace, izazovno se šminkaju i vidno srede kosu. Godinama ih vec procjenjujem i mislim da sam nacinio ispravan statisticki uzorak što podsjeca na Gaussovu krivulju: od deset osamnaestogodišnjakinja koje upišu književnost, šest njih su potpuno prosjecne cure koje se ni po cemu ne isticu, nisu ni lijepe ne ružne, jednostavno su neugledne, njima dugo vremena zaboravljam imena, a znam ih medusobno zamijeniti cak i kad su vec na trecoj godini. Dvije su opet neobicne, imaju neku svoju furku i privlacne su više zbog tog nekog duha i imidža nego što su prirodno lijepe, makar ima i lijepih. Tu spadaju one hipi cure s dugim kosama i cvijecem u kosi, u dugackim i tankim cvjetnim haljinama; zatim darkerice, ofarbane u crno makar su obicno i prirodno tamnokose, drecavo crno, znao je za takvu kosu kazati Denis, sa ofarbanim obrvama i usnama namazanim tamnim karminom, put im je prirodno blijeda, no one se dodatno napuderišu, najcešce nose crne samtarice, crne rolke i crne kožne jakne, cije rukave vjecno navlace na dlanove dok su im uši obavezno višestruko probijene: naušnice su srebrene kao i prstenje koje je takoder nužan dio uniforme, na nogama su im, naravno, nekakve teške bakandže; nešto rijede su pankerice kratke kose i radikalno divljeg look-a; a u posljednje vrijeme vidam i tip koje zovem tehno freak: cure u svjetlucavim glamuroznim odorama, baroknoj opravi naše ere, naoružane su discman-ima i celularnim telefonima pa i na predavanjima znaju zapištati poput prodavnice budilnika. Na kraju, naravno, dno i vrh krivulje: garib u kojeg ne možeš gledat i ljepotica dana: za garibe vec dulje vrijeme sumnjam da ih kloniraju jer sve su iste - debele, kratkovide i prištave sa odbojnim nazalnim glasom, redovito imaju sve petice u srednjoškolskim svjedodžbama, no još redovitije su strašno glupave štreberke od onog soja što ništa ne razumije, a sve uci napamet; ljepotice opet fasciniraju razlicitošcu: ima sitnih slatkica meke kose i velikih ociju za koje sam siguran da se još igraju s plišanim igrackama; ima onih klasicnih kvartovski