Vjerovatno ne postoji ni jedna društvena aktivnost u kojoj više zaostajemo za svijetom kao što je nauka o jeziku. Pod ovim pojmom podrazumijevam svako naucno bavljenje jezikom, ali prije svega gramaticki opis bosanskog/hrvatskog/srpskog (skraceno b/h/s) jezika. (Ova tri "jezika" razlikuju se uglavnom u izgovoru i leksici, dok su gramaticke razlike izmedu njih minimalne, tako da se ova kritika odnosi ne samo na sarajevske vec i na beogradske i zagrebacke lingviste.) Osim toga, veliki broj ponudenih pravila u postojecim gramatikama je pogrešan. Ali ono što je najporaznije jeste cinjenice da u našim gramatikama nema ni traga od moderne lingvistike. Kod nas malo ko i zna da je u pošlom stoljecu došlo do prave pravcate REVOLUCJE u lingvistici, i da je ta nauka, prema zvanicnim statistikama, uznapredovala više nego velika vecina drugih nauka. I etimološki i stvarno, revolucija znaci potpuno izvrtanje neceg što je ranije postojalo. Kad predajem studentima opštu lingvistiku, imam obicaj da kažem: "Obrnite ono što ste dosad znali o jeziku pa cete dobiti savremene lingvisticke stavove." Pogledajmo neke od tih novih stavova o jeziku. Tradicionalni jezikoslovci su govorili da je pisani jezik primaran, da je on uzor-jezik, a da se u govoru jezik na razne nacine kvari. Moderni lingvisti imaju dijametralno suprotan stav: pisani jezik je samo pokušaj da se kojekakvim šarama na papiru prikaže neizmjerno bogastvo ljudskog govora. Nekad su "ton", relativni naglasak rijeci, jacina i boja glasa, recenicni ritam i intonacija važniji od sadržaja onoga što kažemo, pa ipak ništa od toga ne možemo zapisati. Najstarije pismo nije starije od nekih 5.000 godina, a covjek govori na isti nacin kao danas desetinama hiljada godina. Na stotine ljudskih zajednica nikad nije imalo pismo niti ga danas ima, ali taj nedostatak nije nimalo umanjio komunikativnu vrijednost njihovih jezika, koji ni u kakvom lingvistickom smislu ne zaostaju za jezicima najrazvijenijih civilizacija. Prije modernolingvisticke revolucije vjerovalo se da su neke jezicke forme "pravilne" a neke "nepravilne" i da je glavni zadatak gramaticara da ukaže na nepravilne forme i pronade "pravilne" zamjene za njih. Dublje promišljanje ovog stava pokazuje da je on apsurdan: greškama se jezik "kvari", a sve što se kvari vremenom se potpuno pokvari i postane neupotrebljivo; ovo se moralo desiti jednom od naroda koji nemaju ni pismo a kamoli Pravopis ili Akademiju koja bi "cuvala" jezik; ipak, nije poznato da je neki narod iz cista mira zanijemio (dapace, gramatike jezika "nepismenih" naroda izbezumljuju zapadne lingviste svojom neobicnošcu i raznovrsnošcu). Moderni lingvisti vjeruju da je sve što neko kaže slijedeci sopstveno jezicko osjecanje samim tim "pravilno". Za njih je pojam "pravilno" u uobicajenom smislu sasvim neprimjeren kad su u pitanju izvorni govornici nekog jezika (stranac, naravno, može govoriti nepravilno). Tacno je da možemo govoriti dijalektom koji je drukciji od standardnog (književnog) jezika, ali onda oblici koji su drukciji od odgovarajucih oblika standardnog jezika nisu "nepravilni" vec samo drukciji. Ja, recimo, u razgovoru sa bliskim prijateljima i u krugu porodice redovno mijenjam glagol moci u potvrdnom obliku prezenta na sljedeci nacin: mogu, moreš, more, moremo, morete, mogu; u odricnom obliku, medutim, mijenjam ga ovako: ne mogu, ne mereš, ne mere, ne meremo, ne merete, ne mogu. To isto vjerovatno radi ogromna vecina Bosanaca a da nisu ni svjesni toga. Svaki jezik ima svoju govornu, kolokvijanu varijantu, kojom se ljudi služe u svakodnevnom komuniciranju. Koliko god je u standardnom jeziku "nepravilno" more i ne mere toliko je i može i ne može "nepravilno" u kolokvijalnom jeziku u Bosni! Medutim, nije potrebno da nam jezikolovac kaže šta je "pravilno" a šta "nepravilno" jer svi ljudi posjeduju neizmjerno bogate intuicije o maternjem jeziku. Jedna, najvažnija vrsta intuicija govori nam o gramaticnosti onog što kažemo – može neko i ne znati šta je gramatika, ali ce odbaciti *veliki kuca (lingvisti upotrebljavaju (*) da oznace negramaticne forme) kao neprihvatljivo. Psiholingvisti tvrde da je intuitivno znanje gramatike maternjeg jezika vjerovatno najtajnovitiji i najsloženiji mentalni posjed homo sapiensa. Uzmite samo ovaj detalj: naš sufiks -ica ima više znacenja, od kojih su dva najvažnija 'ženski rod' (krojac-ica) i deminutiv (kuc-ica). Medutim, ta znacenja su strogo regulisana pravilom koje kaže da –ica pravi ženski rod samo od imenica muškog roda, a deminutiv samo od imenica ženskog roda. Pa otkud to da totalno nepismeni bosanski gorštak, koji možda nije ni cuo za gramatiku i sigurno nema pojma šta je muški a šta ženski rod, uvijek savršeno tumaci znacenje rijeci na –ica, i to u hiljaditom dijelu sekunde?! Jeste li ikad culi da je neko protumacio pjevacicu kao 'malog pjevaca' ili štalicu kao 'žensku štalu'?!? Naravno da niste. A na stotine takvih i mnogo složenijih gramatickih pravila "cuci" u glavi ne samo svakog nepismenog gorštaka vec i svakog debila, imbecila i idiota prvog i drugog stadija (agramaticnost se javlja tek kod idiota treceg stadija). I, što je još nevjerovatnije, nikad nas niko nije ucio gramatici dok smo kao djeca usvajali maternji jezik! (Comski i njegovi sljedbenici smatraju da se cudo usvajanja jezika u djetinjstvu može objasniti jedino postojanjem univerzalne gramatike, koju dijete donosi radanjem na svijet; oni ovu tvrdnju uvjerljivo dokazuju postojanjem vrlo velikog broja gramatickih pravila zajednickih svim jezicima svijeta.) Druga vrsta intuicija odnosi se na sociolingvisticki status oblika u maternjem nam jeziku (sociolingvistika se bavi odnosom jezika i društva – ko, šta i kada kaže nešto (drukcije) is socijanih razloga). Zar je potreban gramaticar da nam kaže da je ne mere ili šceo sam rijet neprihvatljivo u standardnom jeziku? Jeste li ikad culi da ozbiljna, obrazovana osoba upotrijebi jedan od takvih oblika govoreci na televiziji, mada nikad nije ucio o tome koji su oblici standardni a koj