Kad je umro, moj otac me je silno uvrijedio. U njegovom novcaniku nisam našao ni sliku svoje majke, ni sliku svoje dvije sestre, ni sliku njegove majke, oca... Bila je tu samo slika njegovog psa Gare. Kao što mu i samo ime kazuje, Garo je imao tamnu dlaku. Ništa posebno, najobicniji džukac, ako mene pitate. Moj otac ga je nabavio pod stare dane, pred sami rat, da sa njim šeta po parku. Zbog Gare sam rjede dolazio ocu nego ranije. Nekad sam ga posjecivao i petkom i subotom. Poslije sam se vadio na udaljenost, živimo u suprotnim dijelovima grada. Dodem samo subotom. U ratu ga nisam mogao ni gledati, mislim Garu. Dodem kod oca, umoran iz rova, donesem mu konzervu mesa koju sam ugrabio iz humanitarne pomoci. Otac je otvori i podijeli na tri dijela, za mene, sebe i Garu. To sam doživljavao kao zlocin protiv covjecnosti. Protiv covjecanstva! Pomišljao sam: ako sutra umrem, umrijecu gladan, i znam koga cu kriviti za to. Ali, ništa nisam govorio. Bojao sam se, ukoliko dode do konacnog odabira, izmedu mene i Gare, da cu izvuci deblji kraj. Jedino sam davao oduška pišuci o tome sestrama. One su, srecom, izbjegle u Škotsku. Tamo se, prica moja mlada sestra Katarina - sad je promijenila ime u Cate - ljudi mnogo brinu o životinjama. U tom malom mjestu Dunoonu. Naš tata bi tamo uživao. Najljepše je krajem avgusta, kad je more najtoplije. Vlasnici pasa vode svoje ljubimce na kupanje. Oni sami se ne kupaju jer je temperatura mora daleko od prihvatljive, cak i za nožne prste. Ali za cuke je to pravi raj. Malo trcanja po šljunkovitoj plaži. Malo brckanja u vodi. Onda jurnjava za bacenom granom. Oh, kako šarmantno ti cetveronošci tresu dlakom i kapljicama vode. Jeste, dode vrijeme i za malo kakanja po šljunku. Stvarno, nema mnogo onih koji poštuju upozorenje na kamenom zidu: Bez životinjskog izmeta! Molim te, hajde ti sprijeci cuku ako možeš! Bolje bi im odgovarao natpis: pocistite iza sebe! Tako je moja Cate nadugo vezla o tome kako bi trebalo educirati ljude, a ne cuke, u vezi sa ispuštenim fekalijama na plaži. Moja pisma su, obicno, bila vrlo kratka, i svodila su se na to da smo živi, da su neki od poznanika ranjeni, neki izbjegli, i da nam šalje pomoc kako god zna i umije. Ona je to redovno i cinila. Cak je jednom poslala i konzerve za pse. Nadao sam se da ce tata ovaj put podijeliti Garinu miomirisnu konzervu na tri dijela. Kao što dijeli naše sa njim. Ali, ne. Pseto je u nevjerici, sa krivicom u ocima, pojelo cijelu konzervu, a onda pokunjeno otišlo da spava. Mislim mu je bila muka od svega. Nagovarao sam oca da ode, konvojem, iz opkoljenog grada, kod sestre. Znate šta me je pitao: A šta cu s Garom? Dobro je znao da bi Garu izbacili van, ako bi ga pokušao prošvercovati. Ispocetka sam sanjario o tome kako Garo izlazi da obavi nuždu i kako ga onaj s brda profijuce snajperom. Dovoljan je bio i mali geler da ružni, veliki cuko nestane. Pojela maca mrkog cuku! No, odmah bih pomislio na tatu. Nesretnik, presvisnuo bi. Uostalom, postalo mi je žao i tog dlakavog stvorenja. Gledam ga kako kopni. U ocima mu isti, tužan, izraz kao u oca. Izraz koji kao da govori: šta se tu može, pseca vremena! Zaista! Jednom me je, po noci, kad sam se vracao s fronta, zasreo veliki, crni, pas. Potrcao je prema meni, lajuci bez prestanka. Prepao sam se, ali strah mi nije bio veci od bijesa. Još mi je samo on falio poslije svega! Tek što sam odveo najboljeg prijatelja u bolnicu. Ruka mu je visila. Bilo je pitanje hoce li mu je doktori ikad skrpiti. Stao sam psovati psa toliko glasno da se stvor okrenuo i otišao. Covjek je nekad najgori pas! Evo, sacuvao sam jednu novinsku vijest s pocetka rata, jer mi se ucinila nevjerovatna. Rijec je o ljudima i životinjama: Sarajevo, 4.studenog/novembra 1992. (BH press) – Posljednja životinja iz sarajevskog zoološkog vrta, jedan smedi medvjed, umrla je od gladi. Tako je ovo, nekad omiljeno mjesto sarajevske djece vec od ranije ispunjeno leševima lavova, tigrova, leoparda, vukova i orlova, ostalo bez svojih stanovnika. U Pionirskoj dolini se još povremeno mogu vidjeti samo paunovi u šetnji i poniji dok pasu travu. Za životinje sarajevskog zoološkog vrta okupacija se na taj nacin završila. Sjecam se da sam plakao kad sam to citao. Sada mislim da nisam ronio suze zbog pernatih i dlakavih kreatura. Nego zbog nevjerice da je nekom stalo do zoološkog vrta. U to vrijeme! Jao, jadni medo! Jao, jadni paun! Doduše, u onom tamo, slobodnijem svijetu, možda je ta vijest privukla više pažnje nego cinjenica da je ovdje bio rat i da su u Sarajevu svakog dana ginule desetine gradana. Srušene kompletne zgrade, ispražnjene cijele ulice. Mislim da sam na neki nacin i sam doprinio smrti tog smedeg medvjeda. Jedna komšinica, mlada i nadobudna novinarka, mi je tih dana spomenula: Zamisli, u Sarajevo treba da stigne konvoj za spasavanje smedeg medvjeda iz našeg zoološkog vrta! Razne medunarodne organizacije za zaštitu životinja su se digle i odlucile da to ne može tako, nije medo kriv što smo mi idioti i jedni druge uništavamo. Rekao sam joj da upita na tim svojim press konferencijama, hoce li medi biti obezbijedena oružana pratnja. I šta ako neko udari po medi! Ne znam je li upitala to one tamo, na konferenciji, ali kasnije nije više spominjala konvoje za spasavanje mede. I tako, bojim se da je medo otišao u vjecna lovišta, a meni možda i na dušu. Ne smijem dozvoliti da se to ponovi sa Garom. Bez obzira što mi nije posebno drag. Moram reci da sam razvio poštovanje prema njemu što je rat preživio s nama, a da nikad nije ništa tražio za sebe. Bio je zadovoljan svim što mu se da. Skroman je bio, a ne kao sad. Skace, traži kocku šecera k'o god da se pojavi na vratima. Cak i od mene, mada osjeca da mi nije prirastao za srce. Doduše, sad mi se vec nekako uvukao pod kožu. Ne znam što me toliko pogodilo kad sam otvorio ocev novcanik, odakle su u mene zurile Garine oci. Znao sam i to da se tata brinuo šta ce biti sa Garom kad on umre.