Novi kauc u primacoj sobi zove se Aristotel. Ne znam kakva je to moda: davati namještaju imena, ali grandioznom cetverosjedu boje slonove kosti ime stvarno pristaje. U ovom slucaju inspiracija nije bio Aristotel Onazis, mada ni to ne bi škodilo. Ino-firma koja proizvodi namještaj sa imenima velikih filozofa sigurno zna šta radi. Svi njihovi modeli nazvani su po drevnim misliocima, opravdavaci valjda tako paprene cijene. Uvozni mislilac je danas skup, makar on bio od drveta i obložen jastucima. Razlog je ocigledan: cim poželim da mi se javi neobicno mudra zamisao, ispružim sve cetiri na mekanom (ali ne suviše mekanom) mikro-vlaknastom kaucu i odmah mi se u glavi roje duboke misli i krupna pitanja. Jedno od njih je: kako oplatiti kredit za Aristotela, ovog na kome ležim. Kad bolje razmislim, to je sitnica! Otkazat cu jedan Internet program, buduci da je vrlo spor i neefikasan. Okrenula sam jedanaestocifreni broj i saslušala sve upute: pritisnite to i to ako ste naš clan; za ove i one usluge pritisnite pet i šest, za otkazivanje internet programa pritisnite sedam, ali imajte na umu da se obicno ceka desetak minuta za uspostavu veze. Molim?! Da platim prekookeanski poziv samo da bih otkazala uslugu? Sacekala sam ne bi li mi telefonska sekretarica pružila još neku mogucnost, ali ne. Štaviše, javio mi se strogi, aseksualni glas, rekavši: «Vi ste nesposobni da se opredijelite! Dovidenja!» Ja nesposobna! Bezveznjakovic bezlicni! Cini se da više ne postoji dugme koje razumna osoba može pritisnuti! Da imam malo više agresivnih gena tresnula bih telefon o pod. Cista uvreda! I to od strane aparata. Poštovani mazohisti, pritisnite to i to dugme radi uvrede i to se placa po minuti... Ponovo zovem u nadi da cu doci do operatera. Nakon višeminutnog cekanja javlja mi se muški glas sa južnoazijskim akcentom. «Dobar dan» «Zdravo. Da li razgovaram sa osobom ili sa aparatom?» riješih da stvari odmah istjeram na cistac. «Ovdje Shelly Black, ha, ha. Zašto pitate? «Vec petnaest minuta pokušavam razgovarati sa živim bicem, ali mi se stalno ukljucuje automatska poruka.» Ljubazni cinovnik me saslušao sa velikim razumijevanjem, suosjecao sa mnom, složio se sa svim mojim argumentima, dao mi referentni broj, objasnio šta i kako, i odmah mi rekao cijenu našeg telefonskog razgovora. Oko dvadeset dolara! Oh, hvala i zbogom! Šta bi sada rekao jedan super-um kalibra Aristotela? Blago njemu, on je imao mišljenje o svemu. «Svatko se može naljutiti, to je lako. Ali biti ljut na pravu osobu i u pravo vrijeme, u pravoj mjeri, i s pravim razlogom, to zaista ne može svatko», citiram imenjaka mog kauca. Sa njim se u ovu kucu uselila i filozofija. Onaj moj kaže da sam pošandrcala. Hodam po kuci sa Metafizikom u ruci, ne idem ni u WC bez nje, i neprestano se divim mudrom Grku. No, kad je rijec o ženskom pitanju, tu me razocarao! «Cuj! Žena treba da je rob mužu! E, onda mi se više svida Aristotel Onazis!», gundam, posmatrajuci reakciju moje jace polovice. «Je li? A cime je Onazis oduševio ženski rod? Taj nije morao ništa govoriti. Vama, ženama, dovoljno je da se neko pojavi sa jahtom.» «Hoceš da znaš šta je brodovlasnik izjavio? Pa, srce slatko, smatra da bi svaki poslovni uspjeh bio besmislen, da mu nije bilo njegovih žena», konstatiram i bacam se na cetverosjed. On je zauzeo pozu na suprotnoj strani dugog kauca i dograbio omiljene novine. Naše ispružene noge ležale su, jedva se doticuci. U tome i jeste poenta. Za razliku od ugaonih kauca, ovdje su vam stopala bliska, a glave odvojene, tako da oboje možete neometano citati i razmišljati koješta, a da se ne unosite u vidokrug onog drugog. «Mama, znaš li kako se pravi pašteta od grisinija?», u sobu je utrcala naša petogodišnja kcerka. Zagrlila sam je i poljubila njen debeli obrašcic. «Kako?», rekoh. «Uzmeš vode, malo grisinija, i to umiješaš, a onda dodaš onaj žuti i onaj crveni zacin iz kuhinje.» «Opet si mi dirala zacine! Pa, stoput sam ti rekla da to ne radiš!», povikah prije no što dijete pobježe u svoju sobu. «Pusti malu, vidiš da je kreativna. Buduca dizajnerica! Na tatu, naravno!» «Hoceš li ti pocistiti za njom njene 'kreacije'?» «Hocu, ja sam emancipiran roditelj.» Dolazi kreatorka sa tanjurom punim paštete od grisinija i slanog keksa. Nudi nam da probamo. «Hej, ovo nije loše!», rekoh ližuci prste. «Mogla bih to iskombinirati, recimo, sa tunjevinom i sjeckanim lukom i imale bismo novi kulinarski hit», uzeh malenu u krilo. Rukom joj cešljam dugu kosicu. Ona zna da cu je sada gnjaviti nebuloznim pitanjima, ali kao da to jedva ceka. «Jesi l' ti moje srce?» pitam. «Jesam.» «Moja duša?» «Jeeesam.» «Moja maca?» «Aha!» «Moj cuko?» «Nisam. Cuko je muško.» «Moja cukica?» «Jesam cukica sa rozom mašnom, ustvari sa crvenom.» «Eh, dobro, sad furaj, donesi olovke za crtanje.» «Ali, mama, nisi dovršila!» «Šta?» «Pa, ima još. Nisam samo maca i duša. I cukica.» «Znam, ti si moje nebo, i sve!» «I ti si meni! I tata je sladak, je l' da? «Jeste.» On se pravi da ništa od toga nije cuo. Kaže: «Srecice, donesi tati pivu iz frižidera! «Nisam ja tvoj rob!» na to ce srecica. «Eto, vidiš, dijete sve cuje i upija!», graknuo je na mene. «Šta hoceš, nisam rekla ništa loše, samo sam citirala Aristotela! Odlazim u kuhinju po njegovu pivu. Kad sam se pojavila sa cašom, vratilo mu se dobro raspoloženje. Pokazao mi je kolor stranicu u novinama. «Jesi l' vidjela ovo?» Zurim u dugi naslov: «Naucnici otkrili tajnu posjedovanja bogatstva, zdravlja, ljubavi i svega što poželite!» Tekst krasi idilicna ilustracija: zlatnorumeni suncev zalazak, palme, pješcana plaža, dvije priljubljene figure (valjda?) suprotnog spola. Ispod slike je napisano: Raj je pronaden! Sve me to silno intrigira. Ipak su to ozbiljne novine, cudim se da pišu takve stvari. Citam dalje: «Tajna se sastoji u