Sa pojavom moderne umjetnosti tematska interpretacija umjetnicke slike bila je zabranjena. Bilo je to razumljivo. Umjetnicima su dosadile banalne verbalne interpretacije: portret lici ili ne lici, covjek na njemu “gleda u svim pravcima”. El Greko prikazuje vjersku zanesenost a Kurbe društvenu nepravdu (Tucaci kamena). Naravno, stvari nisu bile tako jednostavne, strukture i cisto likovne vrijednosti bile su uocavane ako ne odmah, onda kasnije “kad ih vrijeme sustigne”. Ali je cinjenica da je mimeticki princip prevladavao, uostalom vec dvije hiljade godina. Iz možda najvece epohe slikarstva, Renesanse, poznata je anegdota o Mikelandelu koji pogrbljen pod stropom Sikstinske kapele na vrhu skela slika neki lik, dok jedan djecak odozdo vice “Mikelandelo, kriv mu je nos” sve dok slikaru ne dosadi pa popravi sliku. Reakcija moderne bila je, dakle, i razumljiva, pogotovo kada je fotografija na sebe preuzela problematiku “krivog nosa” ali je ubrzo zatim postala prenapuhana, više socijalna nego estetska. Nadobudni mladici su po kafanama glasno uzvikivali: “Slika nije prica, nego ravnoteža”. Dok bi recimo dva priznata umjetnika, ogovarajuci treceg tiho govorili: zamislite on ne razumije Mondrijana. Postmoderna je umjetnosti vratila pravo na sadržaj, mada je on bio razlicit od onog klasicnog, sadržaj razbijenog svijeta koji je svoju posebnu šansu našao tamo gdje je i sam svijet bio razbijen. Izložba “Svjedoci postojanja” bila je u likovnom smislu vrhunska umjetnost, i istovremeno uzbudljiv, tragican sadržaj, a njen najveci domet u tom smislu bile su možda skulpture Mustafe Skopljaka i ljudske oci koje vire iz mravinjaka. U najnovijim radovima Džeke Hodžica ima nešto što tragicno podsjeca na te tragicno šarene oci skulpture. Meliha Husedžinovic je u svojoj studiji o umjetniku napisala da je on prešao sa estetskog na eticki plan. Ucinio je to znatno prije rata (u ciklusu “Ljudi iz sjene”), ali je sada nakon ratnih iskustava eticko-emotivna dimenzija zauzela prvo mjesto. U jednoj ranijoj fazi radovi Džeke Hodžica podsjecali su na tu skulpturu i po svojoj površinskoj (ne površnoj) likovnoj dimenziji, po svojoj dovršenosti, uoblicenosti, ogranicenosti, ali u ovoj novoj fazi likovna materija je rasturena, rasprostrta, mjestimicno izlijepljena na pozadini u stilu najboljih Švitersovih kolaža. Vezu sa svjedocima postojanja Hodžic ostvaruje u zajednickoj im tuzi, izazvanoj ratnim dogadanjima i nesposobnošcu duha da te dogadaje shvati i objasni. U najnovijem projektu Hodžicevom ta tuga je vezana za jedno mjesto, grad, Gradinu, Pocitelj, onaj o kome Ivo Andric kaže: “Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje i to ne celim... Ovo je retko i dragoceno mesto. Ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu... (jer, obraden kamen niti ume šta da sakrije, niti može šta da zaboravi)”. Nažalost, obradeni kamen je topovskim salvama na više mjesta pretvoren u prašinu. Na mnogim slikama Džeke Hodžica ta prašina se vidi. Odnosno ne, ne vidi se, bilo bi to isuviše banalno, ona miriše. Miriše jednim cudnim, strašnim mirisom, koji je istovremeno i miris praha, raspada materije, i miris organskog raspadanja, jer ta materija, predanom ljudskom rukom obradena, umjetnošcu oplemenjena, kroz vjekove se tako kao organska i ponašala (“Ovde se može zamisliti vreme i odnosi ljudski u njemu”), a sad je više nema. Nema više džamije, gore na visini, na pola puta, na pola visine do kule, sa njenom minarom tako solidnom, tako debelom, da ti se cini da njeni temelji do samog dna pociteljskog brda moraju dopirati. Nema Gavrankapetanovica kule, umjetnicke kolonije Pocitelj u kojoj su umjetnici iz cijelog svijeta dolazili, u njoj boravili, i njoj za uspomenu svoje radove ostavljali. Kolonija-kula je zgažena, dopola razrušena, a radovi odneseni. Moj otac, Hakija Kulenovic, bio je jedan od osnivaca i dugogodišnji rukovodilac Kolonije. Proveo sam u njoj cudesne trenutke nadnesen nad cudesnom, silovitom i maznom zelenom rijekom, okružen cudesnom islamskom kaligrafijom koju, ovdje, stalno obasjava sunce: i u stanju sam sa Džekom Hodžicem da dijelim tugu i gnjev što tog mjesta kojem je bilo namjenjeno da stoji “Dok ga voda i zemlja ne otplave i ne pokopaju” (Andric) nestaje. Nije ni otplovljeno ni pokopano nego ga jednostavno više nema. Umjesto toga, na slikama Džeke Hodžica, nalaze se gojazne ptice i trešnje, simboli zla i tuge (nade). Bavio se Džeko i ranije Pociteljem ali to je bio drugi Pocitelj: “cesto je to unošenje svjetlosti u svjetlost pri kojoj raznježena akvarelska cetkica okupana mediteranskim, razgaljenim suncem osvetljava bjelinu kamena i svježinu gizdave Neretve” (A. M. Poljarevic). Umjesto toga, sada su ptice . Ima i nekih groznih buba, možda i pokoji škorpion, ali ptice su gore. One nisu gladne nego su proždrljive na nacin onih koji jedu ležeci i ne prestaju jesti dok god ima hrane, a nje ima u izobilju jer potice od pocijepanih ljudskih tijela. One su gojazne, najednom, otomboljene, one grozne bube nesmetano gamižu pored njih. Drugo su trešnje. One poticu od nekada slavne pociteljske “Trešnjeve nedjelje” koja je dovodila na proljece na hiljade ljudi i izvan Bosne i Hercegovine, koji te dane provedene u dragulju od grada nikada nisu zaboravili. Od toga su ostale trešnje na Džekinim slikama, divno oblikovane sa onim skulpturalnim dimenzijama koje su ranije pomenute, u razlicitim bojama koje možda variraju od simbola tuge zbog toga što je možda jedan takav svijet išcezao, do simbola nade da se nešto slicno njemu opet može stvoriti. Na jednom mjestu zajedno sa trešnjama nade se i ljuska glava, vrlo upecatljivo mrtvacka, i podjednako ubjedljiva. Pored ptica i trešanja povremeno se susrecu graficki sjajno izvedeni “pecinski crteži”, svjedocanstvo o pretvaranju gradine u pecinu. Svjedocanstvo je uopšte vrlo važna rijec kad se govori o ovim Džekinim slikama, njegovi kolaži su u najboljoj tradiciji ove discipline, pocinjuci sa vec pomenutim Kurtom Švitersom, ali njihova funkcija ovdje je