1. Nedžad Ibrahimovic: Krajem prošle godine objavljen je tvoj novi roman Vjecnik. Zanima me koliko si zadovoljan kritickom recepcijom, odzivom citalacke publike i predstavljanjem tvog novog djela u medijima? - Pa, veoma sam zadovoljan. Za ovo pola godine Vjecnik je doživio dva izdanja i u pripremi je trece, što je za naše prilike izuzetan uspjeh, a za mene licno pravo cudo. U nekoliko prilika sam bio impresioniran recepcijom anonimnih citalaca, te isto tako prijemom kolega po peru. Ima još nešto pri pojavi Vjecnika što ga je ucinilo živim, prisutnim, a da sama knjiga još nije cestito ni procitana. Možda cinjenica da sam radio na njoj skoro cijeli život i da se to zna, a povremeno sam, za posljednjih tridesetak godina, objavljivao i odlomke iz rukopisa. Naravno da sam zadovoljan kad vidim, u ovom uskom, suženom dijelu naše domovine, da je Vjecnik na listama najcitanijih knjiga uz Den Brauna i Paola Koelja, mada Vjecnik, ako smijem dodati, nema nikakve srodnosti s knjigama tih svjetski popularnih autora. Usto je Vjecnik vec ovjencan znacajnom nagradom BZK «Preporod». 2. Nedžad Ibrahimovic: Pocesto si naglašavao stav da je Vjecnik u poetickom pogledu poseban u tvom romanesknom i ukupnom proznom opusu, da je on, kako kažeš, izvan ili pored svega što si napisao? - Baš tako! Taj osnovni zvuk Vjecnika na neki nacin sam osjecao od svoje sedamnaeste godine i provjeravajuci tu muziku Vjecnika, taj njegov dah, ja sam zapravo, pišuci druge knjige, ucvršcivao taj svoj glavni literarni put za koji sam osjecao da vodi Vjecniku, mada nisam znao šta je to, nisam znao kakva je to knjiga, o cemu govori, šta je, samo sam je naslucivao. Ali pišuci ove druge knjige kao da sam na neki nacin pipao, ravnao i ucvršcivao taj glavni drum do Vjecnika. 3. Enver Kazaz: Kad vas dvojica kažete da je Vjecnik pored i izvan dosadašnjeg Ibrišimovicevog opusa, da li to znaci da je nemoguca bilo kakva poeticka veza izmedu ranijih Ibrišimovicevih romana, Ugursuza, Karabega, Brace i vezira, Knjige Adema Kahrimana pisane Nedžadom Ibrišimovicem Bosancem i Vjecnika. Da li zaista u ranijim tvojim romanima nema elemenata iz kojih je Vjecnik proizilazio? - Ne, nema, nije proizilazio. Ali ima, recimo, cijela jedna knjiga, to je roman Braca i veziri, koji je napisan jednom Vjecnikovom idejom, jednim mojim pomagalom, literarnim pomagalom. Braca i veziri su napisani mojim pomagalom provjerenim u mom životnom i literarnom iskustvu da je smrt covjekova ustvari psihicka smrt, a da fizicka smrt nije nešto što je presudno, nešto što je literarno i životno bitno. I, eto, ta ideja, to osjecanje, to moje, kao što kažem, životno i literarno iskustvo, to pomagalo, ono je provedeno u literarnom postupku dosljedno i u cjelini u Braci i vezirima, a dosljedno je prisutno i u Vjecniku, a roman Braca i veziri je objavljen 1982. Ali u mojim prethodnim knjigama ne nalaze se naznake Vjecnika. Recimo u pripovijetkama, u mojim pripovijetkama, u pripovijetki «Slutnja» jasno se vidi osnovna ideja i struktura Ugursuza, ali Vjecnik je zaista cuvan da bude samorodan, svjesno cuvan da bude samorodan. Sjecam se, dok sam još 1966. godine pisao Ugursuza, da su mi pod pero dolazile recenice koje su po zvuku bile Vjecnikove, pa iako su se mogle odlicno, prirodno uklopiti u tekst Ugursuza, ja sam ih odgonio i odlagao i tako ih zauvijek gubio jer Vjecnika još nije bilo, a ja ih nisam bilježio. 4. Nedžad Ibrahimovic: Tvoj odgovor, cini mi se, ide ka tome da naglasi razlike izmedu stilskih postupaka primjenjivanih u Vjecniku i ostalim tvojim djelima. Razlike su, medutim, uocljive i na tematskoj ravni. Raniji tvoji romani bavili su se povijesnim vremenom i povijesnim usudom u BiH. Vjecnik to ne cini, nego se bavi osobnim razumijevanjem suštine vremena, esencije vremenitosti, prolaznosti, smrtnosti itd. Ta mi se razlika cini veoma bitnom, jer iz nje proistice zakljucak da u tvojim romanima sa povijesnom temom postoji osobena, vrlo aktivna angažiranost literarnog diskursa, dok u Vjecniku toga nema? - Tacno je i jedno i drugo, to što si primijetio, s tim što možda moram dodati svoje razloge za historijske teme u ovim prethodnim romanima, buduci da sam neprekidno tražio Vjecnika i tragao za njim, a sve drugo bili su izleti u mom pisanju. Pa ipak, bilo je veoma neodgovorno s moje strane, bez obzira što sam u suštini tragao samo za Vjecnikom, to što sam se dohvatio teme o Husein-kapetanu Gradašcevicu samo zato što nisam mogao odoljeti zvucnom šarmu njegova nadimka «Zmaj od Bosne»! Medutim, to je ipak gledano sa spoljne strane, s neke unutarnje strane, ja sam ustvari sam sebi pisao svoju bošnjacku lektiru, jer knjige na kojima sam ja, kao musliman i Bošnjak, trebao biti odgajan, bile su zatrpane, kao da ih nije bilo, bile su nevidljive, javno potiskivane. To je, gledano tako, bilo i sa pisanjem Ugursuza, samo što je Ugursuz drugi slucaj. Ugursuz je ipak na neki nacin iskreniji, izvornije je nikao iz moje potrebe za pisanjem nego ovi neki drugi moji literarni luksuzi. Jer veliki je luksuz sedam godina života posvetiti pisanju necega što te je privuklo samo svojim imenom – «Zmaj od Bosne»! Poslije sam se pitao zašto o toj temi nije pisao Ivo Andric, jer mi se cinilo da je to zaista nešto veliko – Zmaj, pa još od Bosne, a Ivo Andric je pisac Bosne, zar ne? Pisali su neki, najprije Josip Eugen Tomic, još prije stotinu godina, pa Krsto Pavletic, Ahmed Muradbegovic, Nijaz Alispahic, Derviš Sušic...Ali shvatio sam da pisac mora veoma pažljivo birati svoju temu. jer ja sam i Karabega pisao zato što me je potresla njegova sudbina za koju sam saznao iz neke gotovo anonimne knjižice, meni nepoznata autora, 1964. Imao sam samo jedan neprovjeren izvor! Ne mogu se knjige pisati samo zato što vam se svida neciji nadimak, ili samo zato što vas je potresla necija sudbina. Ali neprekidno tragajuci za Vjecnikom ja sam sebi dopuštao i takve izlete. Naravno da sam te izlete u Braci i vezirima ili Karabegu skupo platio, jer mukotrpan je to posao pisati knji